Ponos Baskije

Iñaki Williams postao je simbol Athletic Bilbaa. Pravo je čudo da se ondje uopće našao

Zadnja izmjena: 21. rujna 2021.

Puno toga u životu dogodi se sasvim slučajno.

Jedna od priča koja se gradi na slučajnostima je i ona o Iñakiju Williamsu, koji je prošlog vikenda nastupio u 200. uzastopnoj ligaškoj utakmici za Athletic Bilbao. Skupio je 200 utakmica bez da je propustio ijednu zbog ozljede, kartona ili trenerove odluke. Bilo je tu malo i sreće, ali slučajnost nije u samom broju nastupa. Na kraju krajeva, od travnja 2016. kada je započeo njegov niz, čovjek je odradio preko 3.500 sati treninga i uložio je toliko truda da je svima jasno da mu ništa nije palo s neba nego da je sve to izborio svojim radom.

Slučajnost je, zapravo, u tome da je Williams uopće završio u Bilbau i što je došao u poziciju da odigra sve te silne utakmice jer priča kako je njegova obitelj završila u Baskiji graniči s nadnaravnim.

Nakon što je María Arthuer saznala da je trudna, sjela je sa svojim mužem Félixom i objasnila mu da ne želi svom djetetu pružiti život kakav su oni imali. Njen plan je bio drastičan — naumila je prehodati više od 4.000 kilometara od glavnog grada Gane Accre do Melille ili Ceute, španjolskih enklava na sjeveru Afrike. Drastičan zaista znači drastičan. Trudna žena je s jedva 200 dolara životne ušteđevine u džepu krenula na pješačenje dugo gotovo dva mjeseca na kojem je trebala prvo prehodati Saharu, a onda preskočiti ogradu Melille kako bi ušla na teritorij Španjolske za koju je smatrala da će njenom nerođenom djetetu pružiti uvjete za normalan život.

Na kraju ispada da njegov kum nije samo Iñaki Mardones nego cijeli grad preko kojeg je upio ljubav prema klubu čiji simbol postaje

Da bismo shvatili kontekst planirane rute, od Accre do Melille ima jednako kilometara kao da iz Zagreba krenete hodati do Moskve i onda se na Crvenom trgu okrenete i ponovo vratite natrag. To je put koji su trebali prijeći pješice — od Zagreba do Moskve i natrag.

María i Félix su napravili sve kako su planirali. Prehodali su 3.000 kilometara i onda su prešli Saharu bosonogi jer im se obuća s kojom su krenuli iz Accre raspala, a onda su, nakon što su sedam puta prelazili državne granice i još barem toliko punktova koje su kontrolirale naoružane paramilitarne skupine raznih lokalnih moćnika, preskočili ogradu koja je razdvajala Maroko od španjolskog teritorija oko grada Melille. Ta je ograda bila lakši dio posla jer je ta žica više figurativna. S jedne strane Marokanci je ne brane previše revno jer ih boli briga tko bježi prema Europi, a s druge strane Španjolci nemaju potrebu gomilati ljude na ogradi jer u gradu manjem od 100.000 stanovnika vrlo lako pronađu izmorene emigrante koji sa sitnišom u džepu pokušavaju doći do europskog kopna.

Rupa u zakonu

Upravo to se dogodilo Maríji i Félixu. Policija ih je pokupila čim su došli u Melillu i sprovela u pritvor, a u njemu su dobili odvjetnika po službenoj dužnosti kojem su ruke bile vezane. María i Félix bili su ilegalni emigranti u punom smislu te riječi, preskočili su ogradu, nezakonito su ušli na teritorij Europske unije i nije bilo nikakve zakonske osnove na koju bi se odvjetnik mogao uhvatiti u formalnoj žalbi. Međutim, čovjek se sažalio nad njihovom pričom i u neformalnom razgovoru im je ponudio slamku spasa — savjetovao ih je da unište dokumente i da u iskazu pred sucem navedu da na svoje putovanje prema Europi nisu krenuli iz Gane nego iz Liberije koja je bila u građanskom ratu, što je osnova za traženje azila u Španjolskoj.

Ni María ni Félix dan danas ne znaju ime tog odvjetnika. Međutim, jedno drugo ime nikada neće zaboraviti. Nakon što su uspješno aplicirali za azil, uz pomoć španjolskog Caritasa dobili su radne vize koje su ih preko Málage i Madrida odvele u Bilbao. Ondje ih je dočekao svećenik Iñaki Mardones koji je postao najvažnija osoba u njihovu životu.

Preko župljana im je Mardones našao besplatni stan u koji su se mogli smjestiti za prvu ruku, Félixu je našao posao, a kada se María porodila, obitelj Williams je Mardonesa pozvala da bude kum prvorođenom sinu kojeg su nazvali Iñaki, upravo po svećeniku koji im je pomogao onda kad im je pomoć bila najpotrebnija.

Prva slučajnost je bila da odvjetnik nije samo zaključio kako je odradio svoj posao kada je shvatio da obitelj nema pravnu osnovu za traženje azila i kada im je u neformalnom razgovoru dao uputu kako saviti pravila i provući se kroz rupu u zakonu. Druga slučajnost je bila da je od cijele Katoličke Crkve u Španjolskoj baš Mardones odgovorio na Caritasov poziv i u svojoj župi pronašao mjesto za mladu obitelj koja je čekala dijete.

Međutim, sve se nekako poklopilo na način da se Iñaki Williams rodio u Bilbau i tako stekao osnovu da uopće igra za Athletic.

Jer da nije igrao za Athletic, teško je očekivati da bi došao do ovakvog broja uzastopnih utakmica. Zato, koliko god on simbolizira klub i određuje ga na travnjaku, toliko i taj klub određuje njega i daje mu sasvim drugačiji identitet od onoga koji bi imao da je stasao igdje drugdje u Europi.

Athletic nema na koga potrošiti novac

Ironija je da je Williamsu danas 27 godina i ima 239 utakmica u La Ligi, a na tržištu je više vrijedio nakon prvih 10 odigranih utakmica nego sad kada je povezao 200 uzastopnih ligaških nastupa. Suvremeni nogomet naprosto tako funkcionira.

Tamo 2015. je Williams bio 186 centimetara visoko krilo s nevjerojatnim sprinterskim sposobnostima. Nije driblao pretjerano uspješno, nije bio posebno opasan po suparnički gol i nije sudjelovao u izgradnji igre, ali je imao fizički potencijal za najvišu razinu, a to je bitan faktor u kreiranju vrijednosti. Danas je Iñaki neusporedivo kvalitetniji igrač nego tad, ali tržišna vrijednost mu je manja jer je eventualni potencijal na cijeni više nego trenutna igračka kvaliteta.

Tu dolazimo do specifičnosti Athletic Bilbaa. Priču o klubu i njegovo politici novačenja igrača — koliko god u zadnje vrijeme bila razvučena i slobodno tumačena — znaju svi i u ovom trenutku je sasvim sporedno što netko misli o tome. U konkretnom slučaju bitno je to da novac za Athletic nema jednaku vrijednost kao za druge klubove.

Nekakva Granada, Villarreal ili Valencia bi unovčili Williamsa na samom početku njegove karijere jer im se više isplati uzeti novac odmah i uložiti u pojačanje s trenutnom vrijednošću nego razvijati potencijal. Mladog igrača će uzeti Manchester City, Chelsea ili možda Real Madrid, koji je 2017. kupio Danija Ceballosa i Thea Hernándeza, plus Achrafa Hakimija. Sva trojica su još uvijek bili tinejdžeri i nitko od njih se zapravo nije nametnuo u Madridu bez obzira na to što su došli s renomeom velikih talenata i nositelja mladih reprezentacija, ali za Real su u suštini bili jeftine investicije.

Specifičnost Athletic Bilbaa je u tome što nema na koga potrošiti novac. Kada je Real Betis prodao Ceballosa u Real Madrid, od love koju je dobio uložio je tri i pol milijuna eura kako bi doveo Sergija Leóna koji je te sezone zabio 13 golova u La Ligi. Nitko u Betisu nije mislio da će León biti dugoročno bolje rješenje od Ceballosa, ali Ceballos je bio klinac od 19 godina kojeg je trebalo još razvijati i za kojeg se znalo da će kad-tad otići ako se dovoljno razvije, a León je bio formiran igrač od 28 godina i znali što u tom trenutku od njega dobivaju. Prodali su mladog skupo, ostali u plusu i jeftino doveli igrača koji će biti učinkovitiji od onoga kojeg su prodali.

Simbol kluba

Svojom strategijom po kojoj u klubu igraju isključivo etnički Baski — i oni koji su, poput Williamsa, rođeni u Baskiji — Athletic si ograničava bazen u kojem može naći nekog svog Sergija Leóna. Sve da i uzme 20-ak milijuna eura od Reala ili Manchester Uniteda za igrača koji se tek pojavio, nemaju opcija u koje može preusmjeriti tu lovu. Dobiti stabilnog prvotimca i stvoriti trenutnu vrijednost od Williamsa za Athletic ima više ekonomske logike nego ga unovčiti kada je na vrhuncu vrijednosti u suvremenom nogometu.

Zato je Williamsovih 200 uzastopnih nastupa za klub — a ubrzo bi trebao ‘skinuti’ Juana Antonija Larrañaga, koji je između 1986. i 1992. za Real Sociedad upisao 202 uzastopne ligaške utakmice — antipod današnjem nogometu. To je nesvakidašnja situacija koja se gotovo sigurno ne bi dogodila da je Iñaki igrao u nekom drugom okruženju. Ondje bi prije napustio matični klub, prešao u jaču konkurenciju i vrlo je upitno koliko bi se razvijao — jer koliko je god Williams bio strašan fizički potencijal, toliko su likovi poput Ceballosa ili Martina Ødegaarda bili i veći talenti koje je konkurencija superkluba naprosto progutala.

Međutim, u Athleticu vlada drugačija logika.

“To što sam se rodio u Bilbau je obična slučajnost”, izjavio je Williams za Marcu. “Otkako sam bio mali, usađivali su Athletic u mene i to je nešto čime sam bio okružen od najranije dobi. Tu sam gdje želim biti i zaista sam sretan. Vole me ovdje, osjećam se poštovanim i sretnim.”

Iñaki Williams je često imao problema zbog svog nasljeđa koje je suprotno srži baskijskog kulturalnog identiteta koja sadrži jaku etno-nacionalističku crtu, ali na kraju ispada da njegov kum nije samo Iñaki Mardones nego cijeli grad preko kojeg je upio ljubav prema klubu čiji simbol postaje. Jer odigrati 200 uzastopnih ligaških utakmica u današnjem vremenu znači zaista biti simbol kluba. Takvih će simbola biti sve manje, jer igrači sve mlađi napuštaju klubove-proizvođače kako bi odgovorili logici nogometnog tržišta na kojem je eventualni potencijal na cijeni više nego trenutna igračka vrijednost.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.