Tijekom njegovih 27 godina na klupi, San Antonio Spurs su postali sinonim za model franšize. Usput su došli do šest finala i osvojili pet naslova u trima različitim desetljećima. U Popovichevoj su eri samo pet puta propustili doigravanje — bilo je to u njegovoj prvoj sezoni te zadnje četiri godine. I te posljednje godine bile su najveći izazov za legendarnog stručnjaka. Svi su nekako čekali kad će doći dan njegova povlačenja, odlaska u toliko zasluženu mirovinu kao jednog od najvećih. Naizgled je bilo sve manje motiva i kompetitivnosti. Što još postići, a da se već nije napravilo? Prestigao je Dona Nelsona po broju pobjeda i osvojio olimpijsko zlato u Tokiju.

Pop, općepoznate ‘stare škole’ po svom pristupu, nije imao puno razloga za ostanak na klupi. Mrzi šut za tri poena smatrajući da to nije košarka, posprdno je predlagao da se uvede šut za četiri poena, jer onda bi cirkus bio potpun. Prije 11 godina našao se na udaru kritika jer je odlučio odmoriti četvoricu ključnih igrača u utakmici koja je išla na nacionalnoj televiziji, i to protiv branitelja naslova Miamija, što je naštetilo TV gledanosti i prihodima. Ta je odluka Spurse koštala pozamašne kazne od 250.000 dolara. Čak su i njegovi asistenti prestali vjerovati da će dočekati taj trenutak — dan kada će netko od njih biti imenovan njegovim nasljednikom. I Becky Hammon — najbistriji um među njima, kako kaže struka — izgubila je strpljenje.

Popovicheva je najveća odlika da pobjeđuje na različite načine. Ključ je u tome da stavi svoje igrače u najbolju moguću poziciju

Što sarkastičnog starca, neobičnog i ponekad čangrizavog, bez prave zvijezde i prevelike mogućnosti pobjeđivanja, može zadržati u sedlu? Naravno, nitko mu ne može reći: idi, vrijeme je za nekog mlađeg. Okrenimo novu stranicu. Pobogu, postigao si sve što si htio. Toliko je velik da jedino on može odlučiti kad je dosta. Poput svojedobno Alexa Fergusona, koji je obilježio jednu eru nogometa. Legendarni Škot bio je ispred svog vremena konstantno se prilagođavajući modernim trendovima. Znao je kako ne može opstati na visokoj razini bez učestalih rotacija. K tome je donosio teške odluke ne odstupajući od stava da momčad uvijek ima prednost pred igračem. Kao i Ferguson, i Popovich je znao iz bolnih poraza izvući pouku i, iznad svega, odbijao je odustati.

Ferguson je svoj posljednji ples odradio sa stilom. Otišao je pod svojim uvjetima, kao prvak i čovjek koji je definirao otpornost na neuspjeh. Popovichev naslov 2014. neodoljivo je podsjećao na Sir Alexovu simfoniju za kraj godinu dana ranije; kvaliteta momčadi koja je osvojila prsten bila je na zavidnom nivou, kao i ravnoteža godina u njoj. No, Popovich je odlučio ostati.

Nesebičnost i adaptacija

Ostao je čak i nakon što je njegov imidž doživio udarac odlaskom Kawhija Leonarda. Pred njim je bila zadnja stavka, ona koja je trebala kulminirati još jednim pohodom na prsten, ali njihov se odnos narušio onog trenutka kad je trebalo staviti momčad ispred igrača i njegovih želja. Leonardov tabor i San Antonio razišli su se u mišljenju oko njegova programa rehabilitacije od ozljede. Tim je činom Popovich ostao bez šanse da u dogledno vrijeme dočeka mirovinu na postolju. Umjesto toga našao se u grabi. Oni koji su mislili da može preuzeti bilo koju skupinu igrača i učiniti je konkurentnom, shvatili su da je talent na terenu ono što je najvažnije.

A onda ga je ovog ljeta i dobio. Je li Wembanyama toliko čudesan i mogu li Spursi oko njega u idućih pet godina složiti momčad za naslov? Prvi za Popovicha u četvrtom desetljeću. To je motivacija koja će ga držati vezanim za stolicu. Kao volja za treniranjem mladih igrača i stvaranjem nove generacije prije toga. Za još jedan juriš. Unatoč tome što je u osmom desetljeću života i što je sve prošao. Premašit će i Fergusonovih 27 godina vladavine. Ostaje za vidjeti može li i dalje biti u vrhu, jer najteže je svih tih godina održavati kvalitetu. Iznova prolaziti minsko polje doigravanja i izvući se ispred svih.

Međutim, Pop je naučio adaptirati se.

Prijelaz s vođenja provjerenih veterana koji su se razumjeli i zavezanih očiju na pokušaj natjeravanja 19-godišnjaka da shvate čak i osnove nije jednostavan. Od ‘španera’ koji su u najsitnije detalje poznavali njegove sheme do golobradih mladića koje treba ispravljati. Vjerojatno mu nije bilo lako progutati svoj ponos i gledati sve te poraze, ali ostao je pozitivan. Prihvatio je žrtvu za dobrobit Spursa, kao što je to tražio od svojih zvijezda u prošlosti. Dao je još jedan odgovor na pitanje zašto njegova trenerska filozofija proizlazi iz univerzalnih principa primjenjivih na sve aspekte života.

Kad uđete u njegov ured, ego ostaje vani. Više je puta znao naglasiti da zahtijeva nesebičnost, spremnost na kritiku, fleksibilnost i racionalnost. To je prenosio i na igrače. Da Tim Duncan nije bio ponizan, ne bi bilo ni Popovicha. Da nije bilo njihova uzajamna poštovanja, ne bi bilo ni naslova. Za sve vrijede ista pravila i nitko nema pravo na povlašteni tretman — to je misao s kojom se Popovich vodio svih tih godina. I kada je došao red da se ta praksa primijeni na njega osobno, uhvatio se s njom u koštac. Procijenio je da sada nije trenutak u kojem bi se trebao zahvaliti i odstupiti, prepustiti nekome drugome da franšizu vadi iz blata i postavi nove principe po kojima će se igrati.

The Spurs Way

Kao da je otporan na manjak nadahnuća. Popovich je pobjeđivao igrajući sporo, defenzivno orijentirano i oslanjajući se na kirurški precizno vođen napad. Ali isto tako je naučio pobjeđivati igrajući brzo, vrteći loptu oko perimetra i šutirajući izvana. Pritom je uvijek odbijao žrtvovati rezultat za jedinstvenu, dogmatsku filozofiju.

Dok su svi težili povećanju broja trica, Popovich se oslanjao na mid-range i post-up igru. Zato što je imao DeMara DeRozana i LaMarcusa Aldridgea, dvojicu igrača poznatih po velikoj efikasnosti s poludistance. Potonjem se mogla i spuštati lopta kako je to nekad činio s Duncanom. Kako su Spursi evoluirali s Tonyjem Parkerom i Manuom Ginobilijem, ubrzao je tempo i dao više slobode u napadu. Ta je skupina igrača pobjeđivala sporim i obrambenim stilom s početka do sredine 2000-ih, da bi dogurala do možda najljepšeg protoka lopte u povijesti u finalima kad je LeBronov Heat rastavljen na proste faktore.

Kako onda definirati tzv. The Spurs Way? U suštini je to kultura izgrađena oko sustava vrijednosti. Sustava koji se zatim ugrađuje u svaki djelić franšize. I djeluje, jer svi vjeruju u to, od pomoćnog osoblja do vrhuške organizacije. Okruženje je to koje se stvorilo uz Popovichevo vodstvo i podršku. Steve Kerr, Mike Budenholzer, Sam Presti, Sean Marks, Mike Brown, Taylor Jenkins, Monty Williams, Will Hardy, Jacque Vaughn, Ime Udoka i brojni drugi prošli su školu Spursa. Mnogi od njih danas su glavni treneri ili generalni menadžeri u svojim momčadima. Svima njima Popovich je u nekom trenutku bio šef. Program koji je postavio ostali su slijediti. Rezultat toga je kultura izvrsnosti. Spursi su postavili standard ne samo momčadskog, nego i poslovnog uspjeha.

Popovicheva je najveća odlika da pobjeđuje na različite načine. Ključ je u tome da stavi svoje igrače u najbolju moguću poziciju. Ako to znači mijenjanje inicijalnih akcija ili igranje drugačije košarke, nema veze. Ne robuje ni stereotipima ni predrasudama i ne drži se uvriježenih načela. Možda ne živi i ne diše košarku kao neki drugi — zapravo ju je često znao i trivijalizirati, ističući kako je to “samo igra”, ali to ne znači da nije bio predan i izučio zanat. Poanta je u tome da općenito na sport gleda racionalno, a košarku analizira empirijski. Zato se lako može steći dojam da je ponekad nezainteresiran, kao što je škrt na intervjuima tijekom utakmice ili u filozofiranju o taktici. Radije će biti sarkastičan.

Ipak, razumijevanje igre i prilagođavanje raspoloživim sredstvima čini ga klasom za sebe.