Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Poremećaj u sili

U utrci Dinama i Rijeke na kocki je mnogo više od samog naslova - jesmo li svjesni koliko?

Zadnja izmjena: 9. travnja 2017. Goran Kovacic/PIXSELL

Nekoć su se televizijski kvizovi u nas igrali isključivo zbog slave. Kad je u 1980-ima, recimo, popularna Kviskoteka s Oliverom Mlakarom i Lazom Golužom bila jedini kviz na televiziji, njeni uspješniji natjecatelji bili su velike zvijezde i prikivali za ekran pola nacije, ali nisu mogli osvojiti velik novac. Plaćeni bi im bili, dakako, putni troškovi i smještaj, dobili bi eventualno i nekakve dnevnice, ali same nagrade bile su gotovo simbolične: avionske karte za putovanja u inozemstvo, tečajevi stranih jezika, knjige…

Bilo je to stoga što su znanje i vještina slavljene kao temeljne vrijednosti. Pobjeda na kvizu kao dokaz da si bolji od drugih, pa onda slava koja usto ide – prepoznavanje na ulici, čestitke znanih i neznanih, pisma obožavatelja – smatrana su najvećom nagradom. Kasnije se to promijenilo: još uvijek pobjeda na kvizu sa sobom nosi ogromnu osobnu zadovoljštinu i bildanje ega, kao i slavu (iako znatno manju nego nekoć, prije nego što je došlo do inflacije TV zvijezda), ali to više nije dovoljna motivacija. Fokus se značajno pomaknuo prema materijalnom, odnosno novčanom dobitku.

Slično je u neku ruku i s nogometom.

Ranije je trofej značio samo slavu, općenarodno veselje, upisivanje u povijest i pravo na hvalisanje. I to je bilo dovoljno, jer to je upravo i bit svakog natjecanja – sportskog, kvizaškog ili bilo kojeg drugog. No, onda je u priču ušao i faktor novca i cijela je priča dobila novu dimenziju.

U tržišnim okolnostima novac je taj koji najčešće donosi uspjehe i osvaja trofeje. Biti znatno bogatiji od drugih donosi ogromnu i teško nadoknadivu prednost jer to znači moći si priuštiti bolje igrače, bolje uvjete treniranja, ali i bolju prodaju eksponenata – novac privlači novac, te će onaj koji i inače obrće veće iznose uvijek biti u boljoj pregovaračkoj poziciji od drugih koji barataju manjim prihodima ili jedva spajaju kraj s krajem.

Šest puta veći budžet

U Hrvatskoj ne postoje novčane nagrade za plasman u domaćoj ligi, kao u nekim drugim zemljama. No, sve i da postoje, one bi bile posve zanemarive za one najbolje. Dinamo, primjerice, od prodaje ulaznica i televizijskih prava zajedno ne uspije namaknuti ni 1 posto svog godišnjeg proračuna, pa onda možete zamisliti koliko bi mu značila nekakva nagrada koju bi eventualno dodjeljivao HNS kao organizator lige.

Novac je, bez sumnje, temelj Dinamove dominacije u 1. HNL. Prema tome, da bi netko trajno doveo u pitanje tu dominaciju, mora nagristi taj temelj

No, zato preko 90 posto svojih prihoda vuče iz inozemstva – točnije od UEFA-inih nagrada i televizijskog novca za sudjelovanje u Ligi prvaka, kao i od prodaje igrača u strane klubove. A te dvije stvari su, naravno, usko vezane. Nastupanje na velikoj kontinentalnoj pozornici igračima definitivno diže cijenu: ne samo zato što ih mnogi ondje mogu gledati pa potražnja raste, nego i jer klub pojačava svoj imidž te strahovito podebljava svoj bankovni račun samim sudjelovanjem, što ga dovodi u znatno bolju pregovaračku poziciju kod prodaje, ali i kupovine igrača.

Dinamo je na svojoj redovnoj godišnjoj skupštini objavio da je u prethodnoj kalendarskoj godini potrošio 389 milijuna kuna, što je 95 milijuna više u odnosu na prethodnu (kad je također igrao Ligu prvaka) i sumanutih 180 milijuna više nego još godinu ranije, 2014. S time da za konačnu brojku moramo pričekati da službeno financijsko izvješće postane dostupno preko Ministarstva financija, a dosad se redovno ispostavljalo da su prijavljeni rashodi ondje bili bitno veći nego što bi prethodno bili prikazivani na klupskim skupštinama.

Prije neke dvije godine sam je Dinamov današnji ‘savjetnik’, najavljujući skoro preoblikovanje kluba koje od tada nije krenulo s mrtve točke, govorio da je budžet od 30 milijuna eura „prevelik“, „nerealan“ i da ga treba smanjiti otprilike „na pola“. Međutim, aktualni prvak danas troši preko 50 milijuna eura i svejedno nije bolji od Rijeke, koja radi s otprilike šest puta manje novca. Šest puta. To vam je otprilike razlika kao između Bayerna i, recimo, HSV-a.

Nećemo sad ulaziti u to za što je Dinamu potreban toliki novac, ali osvrnimo se na činjenicu da mu samo sudjelovanje u grupnoj fazi Lige prvaka – onoj u kojoj je ranije ove sezone izgubio svih šest utakmica s gol razlikom 0-15 – donosi oko 15 milijuna eura. I to govorimo samo o sudjelovanju, ne računajući još i novac koji će mu biti raspodijeljen iz televizijskog poola, kao ni dodatne premije za eventualno osvajanje bodova. Kao ni moguću dodatnu matchday zaradu (ulaznice, suveniri, hrana, piće) za utakmice Lige prvaka, ni, teoretski, boljeg i bogatijeg sponzora na račun igranja među europskom elitom. Kao ni motivaciju igračima da dođu u Dinamo, gdje će dobiti šansu pokazati se pred cijelom Europom, kao ni već spomenuti rast cijene na tržištu.

Što je zapravo na kocki

Nećemo ni otkriti toplu vodu ako kažemo da je šansa za ponovni plasman u tvornicu novca, što je Liga prvaka, apsolutno ključan za Dinamovo poslovanje. A do te šanse jedino može doći osvajanjem domaćeg naslova.

Ako bi mu Rijeka uspjela to ove godine uskratiti, Dinamo ne bi propao, ali bi brzo morao svoju pustu rastrošnost svesti u realnije okvire, računajući između ostalog i na to da će hrvatskom prvaku od sezone 2018./19. biti teže upasti u Ligu prvaka po novom sustavu kvalifikacija. Više bi igrača moralo biti prodano, manje dovedeno i teško da bi se njihovi ugovori onda – kao Sammirov i Soudanijev sada – mogli vrtjeti oko cifre od milijun eura godišnje. A ako je Rijeka pokazala da i u ovim, posve neravnopravnim uvjetima može biti konkurentna na domaćem planu, što bi tek bilo da se taj financijski jaz smanji?

Novac je, bez sumnje, temelj Dinamove dominacije u 1. HNL, važniji od svog utjecaja u strukturama. Prema tome, da bi netko trajno doveo u pitanje tu dominaciju, mora nagristi taj temelj.

Posve je još druga dimenzija ona što bi bilo kad bi Rijeka ne samo postala prvak, nego i uspjela izboriti sudjelovanje u grupnoj fazi Lige prvaka. To bi moglo u potpunosti transformirati klub – jer radi se o jedinoj stvari koja ga uistinu može izdignuti na još razinu više, sad kad je praktično dosegao svoj plafon u aktualnim uvjetima. Takvo što bi već moglo trajno poremetiti (ne)ravnotežu u hrvatskom klupskom nogometu te znatno otežati Dinamov model funkcioniranja, koji se zasniva na ‘rezervaciji’ domaćeg naslova i dizanju cijene mladim talentima za prodaju u europske klubove. A to bi onda moglo dovesti do lančane reakcije na nekoliko razina u i oko Dinama.

Navijači – barem Rijekini, jer Dinamovih ima svakakvih – nesumnjivo sanjaju naslov prvenstveno zbog naslova samog; nikad ga nisu osvojili, nikad nisu osjetili tu radost i zadovoljštinu. Ali ono što je njima pritom u drugom planu ili možda tek u primislima moguće su dugoročne posljedice tog uspjeha.

Jer ovdje se ne igra više samo za slavu, upisivanje u povijest i pravo na hvalisanje. U igri je ogromni novac, a na kocki dominacija, moguće i budućnost dvaju klubova i hrvatskog nogometa općenito.

Ne propusti top članke