Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Poslije kiše – Mršić

Sjeli smo s novim izbornikom košarkaške reprezentacije dok se sprema sprema zasukati rukave

Zadnja izmjena: 5. lipnja 2019. Goran Stanzl/PIXSELL

Nakon velikog neuspjeha reprezentacije u proteklom kvalifikacijskom ciklusu, kroz protekla tri mjeseca bilo je sasvim dovoljno vremena za optuživanje, proklinjanje i naricanje. Došlo je vrijeme je da se krene dalje, ususret kvalifikacijama za sljedeći Eurobasket i, nadajmo se, kvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre u Tokiju.

Dakako, dalje se ne može krenuti bez promjena, a sve počima s novim čovjekom na klupi – pomalo iznenađujuće, Veljko Mršić naslijedio je Dražena Anzulovića na izborničkoj poziciji. Novopečeni se izbornik bez oklijevanja stavio na raspolaganje Telesportu uoči objavljivanja svog prvog reprezentativnog popisa.

Dugo se šuškalo o mnogim kandidatima među kojima je favorit bio Slaven Rimac, koji se naposljetku izjasnio trenutno nezainteresiranim za posao. Mršić je za to vrijeme, prošavši ispod radara medija, iznio vodstvu Saveza svoje ideje te je početkom svibnja uslijedilo njegovo ustoličenje. Da bi se sve realiziralo, morao je napustiti funkciju Cedevitina sportskog direktora, koju je obnašao tek pola godine. No, to mu nije teško palo.

“Najbitnije je da uspostavimo kulturu rada i kulturu ponašanja, mislim da nam je to od samog početka uvijek nedostajalo”

“Kada je Savez procijenio da sam ja taj, nisam imao nikakve dvojbe”, govori staloženim glasom. “Hrvatska mi je puno dala i za mene je vrh čitave piramide biti izbornik reprezentacije.” Premda je rođen u Splitu, a Žuti su mu bili prvi trenerski angažman, Veljkova karijera ima malo veze s gradom podno Marjana.

“Moji su rodom iz Imotskog, a u Splitu sam rođen posve slučajno, zbog nedoumica oko termina poroda. A što se tiče prvog posla, godinu dana nakon kraja igračke karijere nazvao me Petar Skansi i onako zelenom mi ponudio klupu Žutih.”

Viva Las Vegas

Kao dječak sanjario je da zaigra nogomet za Hajduk, a kada je počeo trenirati košarku, prva želja bila mu je Jugoplastika. Međutim, život ga je odveo u drugom smjeru – kao vrlo mlad otišao je u Cibonin omladinski pogon, a među seniorima Vukova proveo je punih sedam sezona. Tu epizodu izdvaja kao najdražu u karijeri.

“Igrati u svojoj momčadi pred svojim prijateljima svakako je najljepši osjećaj. Poslije toga bih izdvojio sezonu u Vareseu, gdje sam bio dio nezaboravne ekipe poluluđaka, te naposljetku Malagu, gdje sam se u inozemstvu najduže zadržao.”

Što se, pak, tiče trenerske karijere, bez razmišljanja izdvaja Cedevitu. Među Vitamine je došao 2011. kao trener juniora (nositelji Filip Bundović, Martin Junaković, Jakov Mustapić) s kojima je senzacionalno u finalu prvenstva pobijedio Zagrebovu momčad snova (Dario Šarić, Mario Hezonja, Dominik Mavra, osvajači juniorske Eurolige). Poslije toga je vodio seniore do TOP 16 faze Eurolige i finala ABA lige, a s ponosom ističe da je, na ovaj ili onaj način, sudjelovao u osvajanju gotovo svih klupskih trofeja. Na pitanje za koga je navijao u nedavnom finalu Cibone i Cedevite mudro odgovara: “Za košarku!”, uz popratni osmijeh.

Ipak se osvrnuo na muke svog donedavnog kluba i to kroz prizmu najskupljeg igrača, kojeg je prije tri godine i sam trenirao.

Jacob Pullen došao je u Cedevitu praćen glasom da je tip koji ne voli puno trenirati, zbog čega smo imali dosta nesuglasica. Međutim, nakon mjesec dana natezanja konačno je prihvatio moje zahtjeve i postao pravi vođa ekipe, igrali smo tada odlično. Ove sezone pristupio je klubu fizički mnogo spremniji nego prije i jedno vrijeme igrao jako dobro, ali kako je sezona išla kraju postalo je očito da mu se dogodio veliki pad motivacije. Razloge mogu samo nagađati budući da nisam u klubu već mjesec dana.”

Došlo je vrijeme da pređemo na glavnu temu razgovora – reprezentaciju.

Nakon neuspjeha u kvalifikacijama, Hrvatska je krenula u blago rečeno neobičnom smjeru. Od 5. do 15. srpnja nacionalni tim sudjelovat će u Ljetnoj NBA ligi u Las Vegasu. Izrazio sam skepsu zbog takvog plana priprema jer će suparnici s kojima će se reprezentacija ondje susresti igrati sasvim drugačije od ekipa koje nas najesen čekaju u kvalifikacijama.

“Najbolji dostupni” reprezentativci

Veljko se nije složio, pozivajući se na iskustvo koje je stekao kao pomoćni trener Dallasa i Minnesote.

“Mislim da će nam to jako dobro doći. Sjetimo se kako je reprezentacija Jugoslavije nekoć išla igrati protiv američkih sveučilišta, a igrači su se nakon tih turneja vraćali znatno kvalitetniji. Naši igrači tamo će doživjeti brzinu i intenzitet s kakvim se velika većina nikada nije susrela i to će im sigurno pomoći da se dignu.”

Na upit s kakvom će postavom Hrvatska nastupiti, Veljko odgovara da će biti okupljena većinski mlađahna momčad podržana s nekoliko iskusnijih igrača, a cilj će biti stvaranje baze od barem pet-šest igrača na koje će se moći čvrsto računati u kvalifikacijama. Sami rezultati dvoboja u Nevadi bit će u drugom planu, a izbornik upozorava da oni neće biti nimalo ugodni: “Bit ćemo sretni sa svakom utakmicom koja završi ispod 20 razlike”.

Ljetna liga nije sve što je na rasporedu ovog ljeta – u kolovozu slijedi odlazak na pripremne turnire u Kini gdje će se Hrvatska sučeliti s reprezentacijama koje će igrati na Mundobasketu, a onda nastupa stanka do studenog kada kreću kvalifikacije. Tada ponovo neće biti vremena za previše uigravanja, stoga će ključ biti u selekciji, u čemu su njegovi prethodnici mnogo lutali.

“Igrat će najbolji dostupni reprezentativci, a nastojat ću se držati početne selekcije koju ću napraviti nakon što vidim koji igrači najviše odgovaraju mojim zahtjevima. Poslije toga neće biti olakog otpisivanja nakon nečije lošije utakmice.”

Sintagma “najbolji dostupni” ponukala me da upitam o Roku Leniju Ukiću, oko kojeg su se lomila koplja čitavi prošli ciklus u kojem na koncu nije sudjelovao. Je li ta priča zauvijek zaključena?

“Naš osnovni cilj je da se plasiramo na Eurobasket. Realnost kaže da niti jedan hrvatski razigravač nije imao bolje brojke od Ukića, barem ne na takvoj razini natjecanja. Treba vidjeti hoće li ostati isto stanje kada krene nova sezona.” Dakle, izgledna je mogućnost povratka bivšeg kapetana.

Tu je opet i priča o Amerikancima. Već četiri godine Hrvatska izbjegava naturalizaciju stranaca. Da nije tako, tko zna, možda bismo se ovo ljeto spremali za Mundobasket. No, barem smo podbacili isključivo sa svojim snagama. Koji je Veljkov stav?

“Definitivno nisam za to da uzmemo bilo koga. Takav igrač trebao bi imati neku poveznicu s Hrvatskom, da barem neko vrijeme igra u našem klubu kao što je bilo s Dontayeom Draperom. U tom slučaju ne bih imao ništa protiv.”

Nož u natkoljenicu

Premda su kvalifikacije za Eurobasket u prvom planu, svi potiho iščekujemo FIBA-inu dodjelu pozivnica za kvalifikacijske turnire za Igre u Tokiju. Sa svojih šest NBA igrača Hrvatska je izgledni kandidat, stoga se nameće pitanje u kakvom su oni raspoloženju što se tiče novih reprezentativnih izazova.

“Čuo sam se s njih pet”, kaže Veljko, a ja dobacujem kako nije teško pogoditi s kim nije, na što se obojica nasmijemo. “Taj eventualni turnir još je daleko, ali svi su iskazali veliku želju za nastupanjem za reprezentaciju, njihova motivacija nije upitna.”

Kada govorimo o našim NBA-ovcima, ispred svih je, naravno, Bojan Bogdanović, koji je u Indiani odigrao sezonu života. U travnju je navršio 30, u reprezentaciji je neizostavan već čitavu vječnost i, usprkos izostanku medalje, već sada je ostavio vrlo dubok trag. Mršić je kao igrač s reprezentacijom osvojio tri bronce na velikim natjecanjima, nastupao sve do 2001., što ga čini legitimnim za pitanje je li Babo već sada ušao top 5 najboljih hrvatskih košarkaša? Na tom se pitanju malo zamislio. “Hmmm, ako govorimo o razdoblju od Barcelone 1992. pa do danas, onda da, tu je negdje.”

Za vođenje bilo koje momčadi, pogotovo reprezentacije, vrlo je bitan i ostatak stručnog kadra, ne samo glavni trener. Premda su pomoćnici obično u debeloj sjeni kad je u pitanju interes medija i navijača, imali smo posve suprotan primjer u razdoblju kada je Mršić vodio Cedevitu. Njegov negdašnji pomoćnik Gianmarco Pozzecco pobrao je simpatije navijača diljem regije zbog strastvenog pristupa svom poslu. Ima li šanse da se sjajni motivator Poc nađe u stožeru Hrvatske?

“Što se tiče mojih pomoćnika, još je jedno mjesto otvoreno, ali Pozzecco neće biti među njima jer tražimo hrvatske trenere. On je veliki emotivac i moj jako dobri prijatelj, skoro svaki dan se čujemo”, govori Veljko, istovremeno tražeći nešto po mobitelu. Kada mi ga je konačno pokazao, na ekranu se našla živopisna fotografija veselog dvojca iz igračkih dana: Poc s flasterom na slomljenom nosu i frizurom u bojama talijanske zastave sjedi u Veljkovu krilu: “Bilo je to nakon osvajanja talijanskog prvenstva, poslije 21 godine čekanja Varese je osvojio svoju 10. titulu i u gradu je nastala opća ludnica. Često znam sprdati Pozzecca da sam igrao u Italiji jednu godinu i osvojio jednu titulu, a on je igrao tamo 15 godina i ima isto jednu titulu.”

Na svaki spomen Varesea Mršiću smjesta zasjaju oči, epizoda u Italiji s takozvanim “poluluđacima” ostavila je na njega veliki trag. Da to još bolje oslika, ispričao mi anegdotu: njegov suigrač Andrea Meneghin čitavu je sezonu izluđivao klupskog fizioterapeuta, kojemu je tad bilo oko 60 godina. I tako je nakon jednog treninga Meneghin urlajući uletio u svlačionicu i projurio naprijed, a za njim se pojavio bijesni fizioterapeut s malim nožem u ruci kojeg je u sljedećem trenutku bacio prema Meneghinu. Međutim, godine čine svoje – fizioterapeut je promašio svoju metu i nož se zabio Mršiću iznad koljena.

“Na kraju je bila samo površinska rana”, smije se Veljko, “Fizioterapeut je umro od straha, ispričavao mi se svaki dan do kraja sezone, a i dan danas kada me vidi, odmah se krene ispričavat.”

Problemi u svlačionici

Na samom kraju vratimo se reprezentaciji. Proteklih godina često su se javljale priče o neprimjerenoj atmosferi u svlačionici i izvan nje. Tome će se, uvjerava me Veljko, stati na kraj.

“Najbitnije je da uspostavimo kulturu rada i kulturu ponašanja, mislim da nam je to od samog početka uvijek nedostajalo. Istina, nekad smo imali bolju kulturu rada, ali kultura ponašanja nikada nije bila kakva treba biti u momčadi koja teži najvećim dosezima. Ponašanje ima izravni utjecaj na navike, a navike su te koje dijele uspješne od neuspješnih”, završava izbornik prije nego će požuriti kući pogledati finale talijanske lige između Milana i Pozzeccova Sassarija.

Izbornika čeka dugo ljeto u kojem će pokušati postaviti temelje za podizanje hrvatske reprezentacije iz pepela. Složit ćete se, to je vrlo izazovna zadaća od koje su mnogi bježali, a Veljko je odlučio zasući rukave. Tijekom razgovora stekao sam dojam da je riječ o samopouzdanom čovjeku koji zna što želi. Red je da mu poželimo svu sreću.

Ne propusti top članke