Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Posljednja cigareta Dona Panoza i američka opsesija Velikom izgubljenom utrkom

Napustio nas je možda i posljednji veliki zanesenjak utrka izdržljivosti

Da biste shvatili Dona Panoza, moram vam prvo ispričati priču o Briggsu Cunninghamu.

A da biste shvatili Cunninghama, moramo se vratiti na utrku 24 sata Le Mansa 1928. Površni će promatrač o njoj znati samo da je pobjedu, opet, odnio Bentley, ta “najbrža lokomotiva na svijetu” kako je te nesofisticirane automobile posprdno nazivao Ettore Bugatti. Veliki konstruktor čiji sofisticirani automobili nisu uspijevali izdržati 24-satno utrkivanje koje je zelenima mnogo bolje išlo.

No, nije nas ovdje briga za Bentley, pogledajmo što kaže izvještaj o drugoplasiranoj posadi. Ne mnogo: Éduoard Brisson i Robert Bloch stigli su drugi, s krugom zaostatka, u Stutzu Model BB Blackhawk. Stvari možda postaju zanimljivije vidimo li da su iza njih u poretku dva Chryslera, s 10 i 15 krugova zaostatka. No, za pravu evaluaciju rezultata moramo znati dvije stvari o drugoplasiranom automobilu i njegovoj posadi:

– proveli su 90 minuta u boksu neuspješno pokušavajući popraviti mjenjač

– nakon toga su posljednja četiri sata vozili jednoručno, drugom rukom je vozač morao konstantno držati mjenjač u brzini

U Europi se malo zna o tome, ali u SAD je ta utrka legendarna. Osim kratkotrajnih (i uspješnih) izleta Duesenberga i Jimmyja Murphya početkom iste dekade, Amerikanci nisu posvećivali osobitu pozornost europskim utrkama, ali ovo ih je drugo mjesto zapeklo. Osjećali su da su zaslužili tu pobjedu i da im je nezasluženo izmakla.

Priča o Velikoj Izgubljenoj Utrci trajno se naselila u maštu nekolicine Amerikanaca i odredila njihove sudbine.

Stutz je pokušao uzvratiti, ali legendarna je marka već bila na zalasku, velika gospodarska kriza će je dokrajčiti. U Stutzu su proizveli neke od najboljih sportskih automobila prve trećine 20. stoljeća; no, ako danas tkogod i zna za njih, to je vjerojatno preko kičastih retroautomobila iz 1970-ih. I da, naravno, ma koliko nas vuklo, ne čita se štuc, nego stac

Došao je i prošao još jedan veliki rat, a nakon njega na scenu je stupio Briggs Cunningham. Bogati je nasljednik s braćom Collier bio zaljubljenik u ‘europski’ stil utrkivanja i pokušavao ga je predstaviti zemljacima. A nakon rata odlučio je napasti i najveću metu, Le Mans. Prvi je puta pokušao 1950. s prilično nevjerojatnim parom vozila — jednim više-manje serijskim Cadillacom i jednom čudesnom preradom na mehanici iste marke, nazvanom Le Monstre, definitivno među najbizarnijim trkaćim automobilima ikada konstruiranim.

Završili su 10. i 11., ali europska se publika odmah zaljubila u Cunninghama, znajući prepoznati pravog trkaćeg entuzijasta. Tijekom narednih će se nekoliko sezona vraćati, prekrasnim bijelim automobilima s uzdužnim plavim crtama (kombinaciju će kasnije u negativu preuzeti Shelby, a „racing stripes“ postati obavezni modni dodatak uličnih trkača diljem svijea), sada vlastite konstrukcije.

Nisu osvetili Stutz. Imali su pobjeda na drugim stazama, ali na Le Mansu će najveći domet biti dva treća mjesta. Ovi su prekrasni automobili često bili najbrži na pravcu, ali u ukupnoj su slici ipak bili iza onovremenih Ferrarija i Jaguara.

U maniri Enza Ferrarija pokušao je i s izradom sportskih cestovnih automobila, ali nakon nesuglasica s IRS-om povukao se iz posla. Momčad je još godinama nastupala s automobilima drugih proizvođača, imala je i pobjede u klasi, ali ultimativni Briggsov san, onaj o osvajanju Velike Utrke, nikada nije realiziran.

Utjehu je pronašao u prikupljanju jedne od najveličanstvenijih kolekcija klasičnih automobila ikada prikupljenih, a usput je — ta neće se čovjek u životu valjda ograničiti samo na jedan hobi — osvojio i America’s Cup. Zapravo, u jedrenju je ostavio čak i zamjetniji trag nego u automobilizmu, kažu u taj sport od mene upućeniji.

Kad već spominjemo kopno i more, red je da se u fusnoti prisjetimo i jednog zračnog podviga.

Glavni mehaničar Cunninghamove momčadi bio je Alfred Momo. On je još 1910. kao mehaničar-kopilot u dobi od samo 14 godina pomogao Ernestu Ceiranu u osvajanju utrke Targa Florio. Kako se i u ratu dokazao kao izvrstan mehaničar, slavni pjesnik Gabriele D’Annunzio ga je odabrao za sudjelovanje u epskom pothvatu leta od Rima do Tokija u rujnu 1919. Taj je let s Capronijevim trokrilcem trebao svijetu pokazati nadmoć talijanske avijacije.

No, talijanska avijacija kao talijanska avijacija, shodno legendi doživjela je prvi debakl nedugo nakon polijetanja, iznad Jadrana, kada je Momo uočio curenje goriva u jednom od triju motora — a sva tri su bila neophodna za održavanje aviona u zraku. Alfred je potrpao potreban alat u džepove, ispuzao iz kabine, spustio se na niže krilo, namjestio i u letu obavio neophodni popravak! Preko noći je postao svetalijanski heroj, a D’Annunzio ga nije mogao dovoljno nahvaliti.

O Momovoj bismo automobilskoj priči mogli štošta, ali premotat ćemo je, baš kao i sapunicu o Henryu Fordu II, Enzu Ferrariju i Carrollu Shelbyju… U pripremi je film koji pokriva tu priču, kada stigne u kina bit će vrijeme za nju. Amerikanci su u drugoj polovici 1960-ih napokon u Fordu GT40 dobili svog pobjednika Le Mansa i razbili komplekse — mada je u tom automobilu bilo više engleskih, Lolinih gena nego što su bili voljni priznati.

Le Mans je ponudio neke nove, romantične priče, možda je najljepša bila ona o maloj lokalnoj momčadi Rondeau i njenoj popularnoj pobjedi 1980., ali vremena su nekako bivala sve manje romantična, sve smo više gledali dominaciju velikih i bogatih, a sve manje viđali pravi entuzijazam poput Cunninghamovog.

A onda je na scenu stupio Don Panoz.

Američki magnat talijanskih korijena, rođen 1935., obogatio se u farmaceutskoj industriji. Bio je na čelu radne skupine koja je razvila prve nikotinske flastere i uspio zadržati patentna prava na taj izum — premda je sam doslovce do posljednjeg dana života ostao pušač. Potkraj 1980-ih je financijski pomogao sinovu ideju o proizvodnji sportskog automobila, mada je isprva bio skeptičan.

A onda ga je, najednom, u vremenu kada prosječni ljudi već broje godine preostale do odlaska u mirovinu, taj posao zainteresirao i obuzeo. Posao, Panoz Llc., je postao strast, a Velika Utrka neočekivani san. Cestovni sportski automobili, dostupni kupcima od 1992., sporedni su produkt, a utrke glavni razlog postojanja Panozove tvrtke.

Godine oko prijeloma tisućljeća bile su obilježene pokušajima osvajanja Le Mansa. Mada su njegovi automobili i vozači u nekoliko navrata izgledali jako dobro, najbolji plasman im je ostalo peto mjesto. Tvrtka je stekla velik broj poklonika istinskim entuzijazmom, ali i atraktivnim trkaćim modelima i iznenađujućim povratkom već zaboravljenom konceptu motora sprijeda, u tipično američkom stilu.

Premda je Panoz zapravo najveće uspjehe ostvario u drugoj kategoriji — osvojeni su Indy 500 i 2003. i 2004. — utrke izdržljivosti bile su i ostale glavni fokus, a Le Mans brend na kojem je poduzetni Panoz zaradio mnogo dodatnog novca. Godine 1999. je pokrenuo American Le Mans Series, natjecanje koje je u SAD i Kanadi razbudilo interes sa ovaj u tom trenutku sve zapostavljeniji vid utrkivanja. Umjesto kompliciranja i razdvajanja, Panoz je odlučio naprosto prihvatiti pravila pravog Le Mansa — previše se puta u prethodnim desetljećima događalo da bolidi u raznim serijama nisu kompatibilni.

San nije ostvario, ali Panoz Llc. je danas među najuglednijim svjetskim proizvođačima trkaćih automobila, a kroz ALMS (od 2014. pretvoren u United SportsCar Championship) i njegovu svojedobnu europsku inačicu postao je najzaslužniji za revitalizaciju jednog od najljepših oblika automobilskih utrka.

Ovog utorka ujutro, nakon kraće borbe s rakom gušterače, umro je okružen obitelji. Volio bi vam reći da je obnovitelj endurance utrka na samrti šapnuo sinu “osvoji tu prokletu francusku utrku za mene!”, ali uistinu ne znam je li mu takvo što bilo u mislima. Ipak, obitelj je pustila glas o tome što je, po vlastitoj želji, izumitelj nikotinskog flastera odabrao učiniti u završnim trenucima života.

Popušio je posljednju cigaretu.

Ne propusti top članke