Posljednja Dudina lekcija

Zašto je bio velik Dušan Ivković

Zadnja izmjena: 20. rujna 2021.

“Bio je kultna ličnost u svijetu košarke. Imao je karakter veći od života i bio izniman stručnjak”, oglasio se Gregg Popovich povodom smrti Dušana Ivkovića i dodao: “Vrijeme provedeno s njim, u Europi i SAD-u, uvijek je bilo čudesno, uz stalnu spoznaju o kakvoj se posebnoj i jedinstvenoj osobi radi”. Izrazio je Popovich i sućut ožalošćenoj supruzi Neni i cijeloj obitelji, još jednom potvrdivši priče o njihovu bliskom odnosu. Iako je riječ o velikom komplimentu i svojevrsnom priznanju u svijetu košarke, toliko su te iskrene Popovicheve riječi o Dudi bile logične.

Naime, jasna je poveznica košarke koju je igrala reprezentacija Jugoslavije pod Dudinim vodstvom i čarobnog ‘everyone can pass’ basketa koji su šampionski prezentirali Popovi Spursi.

Ivković je bio košarkaška ikona i dirigent najbolje generacije jugo-basketa koja je zavladala svijetom i natjerala te ‘nadljude’ iz NBA svemira da konačno shvate kako je ostatak svijeta postao konkurentniji. Zbog toga je Ivković najveći trener s ovih prostora. Znam, nije pošteno niti pravedno prosuđivati o tome tko je manje ili više uspješan u takvom poslu, ali njegov saldo u klupskoj i reprezentativnoj trenerskoj karijeri ima nešto što nitko drugi nema. One tri nevjerojatne i savršene godine s reprezentacijom, od 1989. do 1991. Osim toga, čini se kao da su svi kasniji srpski košarkaški treneri potječu od njega, kao da je on bio onaj prvi prorok, čovjek koji je pokazao smjer i put.

Naravno, nije košarka u bivšoj državi počela s Ivkovićem, bilo je prije njega velikih znalaca i majstora od profesora Ace Nikolića, preko Ranka Žeravice, Mirka Novosela i Kreše Ćosića, ali to kako je Duda ‘hendlao’ plavi tim bio je template za budućnost koja je, činilo se, bila nesumnjivo šampionska. Nitko ne može poreći da su glavne zvijezde tog tima imale osobnost i da su Dražen Petrović, Toni Kukoč, Vlade Divac, Dino Rađa, Žarko Paspalj i ostali bili svjesni koliko su dobri, što opet znači da su bili zajebani frajeri, a vodio ih je čovjek koji je bio dovoljno stručan, samosvjestan i isto tako zajeban da izađe na kraj s takvima.

Ljudi su u ovim krajevima na sramotu navikli. Na slobodu, onu slobodu koju je sanjao Ivković, nisu i nikad ni neće

I tek se iz današnje perspektive vidi da je Ivković, s podrškom Savezom iza sebe, od reprezentacije stvorio zapravo klub koji se gradio kroz sve selekcije; nešto što je bilo ispred svog vremena, a što će, recimo, u nogometu Nijemci i Španjolci napraviti od svojih nacionalnih vrsta u 2000-ima.

A sve je počelo tamo na betonskim tribinama Radničkog na beogradskom Crvenom Krstu, u klubu u kojem je bio prvo igrač, pa trener, u klubu kojemu će ostati zauvijek vjeran, i to ponajviše zbog starijeg brata Slobodana Pive Ivkovića, igrača i trenera. Piva je seniore Radničkog 1973. odveo do senzacionalnog naslova državnog prvaka, dok je Duda za to vrijeme to napravio s juniorima istog kluba. Za takav praktički kvartovski tim, i to u Beogradu koji je u to vrijeme imao još tri prvoligaša, bilo je to nezaboravno čudo.

Ruka koja pokazuje smjer

Kod mlađeg je brata odmah bila uočljiva ‘infrastruktura’ pobjednika, on je znao što želi i bio strašno odlučan i uporan da te želje i ostvari. I to ne na prepad ili na kakav ho-ruk sistem. Duda, koji je diplomirao geologiju, cijeloj je stvari prišao inženjerski i spreman na stalno učenje. Kao Partizanov glavni trener je 1979. osvojiti prvenstvo, kup i Kup Radivoja Koraća. Preuzeo je Šibenku 1984. nakon Draženova odlaska, a postao je i Ćosićev asistent na klupi reprezentacije srediom 1980-ih, upravo onda kad se okupljala generacija koja će promijeniti sve. Reprezentaciju je preuzeo 1987. i nakon Univerzijade iste godine u Zagrebu te Olimpijskih igara u Seulu 1988. konačno oformio danas gotovo nestvarni čopor igrača. Rat je prekinuo njihovu priču prije nego što smo mogli saznati kakvi bi bili u srazu s američkim Dream Teamom u Barceloni 1992.

I tako je Ivković gledao olimpijski košarkaški turnir na kojemu nije mogao biti, turnir koji je bio spektakularan dijelom i zbog njega i njegova rada.

Zadovoljštinu je dočekao na EuroBasketu 1995., kada je sa SR Jugoslavijom osvojio zlato i vratio srpsku košarku u svjetski vrh, a onda je sa glavnim trenerom Željkom Obradovićem, u ulozi menadžera tima do 2000. osvojio srebro na Igrama u Atlanti 1996., pa zlata na Eurobasketu ’97. i na Svjetskom prvenstvu godinu poslije. Selektor reprezentacije Srbije postao je ponovno 2008., kad je promovirao novu generaciju igrača, osvojio srebro na Eurobasketu u Poljskoj godinu kasnije te pripremio teren za Sašu Đorđevića i još jedno ‘plodno’ razdoblje srpske reprezentativne košarke.

Koliko je velik trener bio govori i to što mu nije bio problem nakon ’95. biti potpisan kao asistent Obradoviću, kao ni da potkraj 2000-ih bude selektor bez plaće. Živio je i radio za košarku koja ostavlja trag i u kojoj će se zauvijek osjetiti njegov pečat. Pa je tako ostavio divovski trag u Grčkoj, gdje je vodio PAOK, Panionios, Olympiacos, AEK; potom u Moskvi, gdje je trenirao CSKA i Dinamo, te u turskom Efesu u kojemu je 2016. i završio trenersku karijeru. Posvuda je osvajao prvenstva i kupove gdje god je bio trener, a s Olympiacosom je dvaput osvojio Euroligu i to u razmaku od 15 godina, 1997. i 2012.

Ivković je uvijek bio svjestan svoje uloge, pa je kroz tri desetljeća postao simbol europskog trenera, strastvenog čovjeka koji će viknuti, razbiti ploču pred igračima, zaurlati na suca i to raditi besprijekorno odjeven, u pomno izabranom odijelu s neizbježnim zlatnim satom na ruci. Na ruci koja je uvijek pokazivala smjer u kojem se po zlato ide. Bio je trener koji je košarku učinio poželjnom, inteligentnom i frajerskom igrom.

A onda se nakon završetka trenerske karijere odlučio angažirati u politici, i to na način da vrlo aktivno pruži podršku Saši Jankoviću, koji je na predsjedničkim izborima 2017. bio glavni konkurent Aleksandru Vučiću. U ovim krajevima, gdje se sportaši ili drže podalje od politike ili su na raspolaganju vladajućima, bio je to gotovo nezabilježen slučaj da neupitna sportska veličina javno i otvoreno agitira za oporbu.

Neizbrisiva sramota

Kvragu, pojavi se jedan od najvećih trenera na svijetu i otvoreno, jasno i glasno, poput nekog, sačuvajbože, savjesnog građanina na mitinzima govori da ne želi živjeti u diktaturi i priča protiv straha i učmalosti na kojima egzistira svaka opresivna vlast. Posljedica je bila očekivana i u skladu sa specifičnostima srpske političke scene, nije trebalo dugo da ga dohvate razulareni tabloidi pod kontrolom prvog čovjeka u državi. I odvuku u najgore blato, pokušavajući ga lažima ocrniti i stvoriti od njega ishlapjelog starca koji ne zna baš što govori, te ga iz predostrožnosti treba iscipelariti.

“Ne želim da budem Don Kihot”, govorio je Ivković u ta sramotna vremena pokušavajući ostati pribran i jasno pokazivao da ga nije strah, dok su njegovo ime razapinjali i blatili kako je tko stigao i umio. Zbog toga je, recimo, veliki Duško Vujošević otvoreno stao u Ivkovićevu zaštitu i iskazao isti stav podrškom Jankoviću. Duda i Dule su žestoki fajteri i ‘začinjeni’ ljudi koji se ne libe reći što misle.

Ivković je bio prijetnja za vlat jer njegova karijera, ponašanje i znanje izazivali su veliki respekt. Nije ga bilo strah, a usto je bio i majstor timske dinamike koji je navikao na sve ulične fore i fazone, još tamo, na onim betonskim tribinama na Crvenom Krstu. Naprosto, Dudi niste mogli ‘prodati ciglu’. Nema šanse. Vlast se zato odlučila za specifičnu kaznu, onu zbog koje ostane neizbrisiva sramota — ali ne na onome koji je bio ‘targetiran’, već na svima ostalima. Ivković svoju veliku oproštajku nije imao u Beogradu i Srbiji, već u Grčkoj. Jer ono što je napravio i rekao prilikom kampanje bilo je sasvim dovoljno da mu se naprosto, sve neprimjetno i nenamjerno, onemogući nešto što je bilo najlogičnija stvar u svemiru. Lako se to napravi, naprosto takvog doajena i svjetskog čovjeka natjerate da oko sebe vuče ljude za rukav kao da je kakav balavac sve dok ne odustane.

Ostaje sramota, ali ljudi su u ovim krajevima na sramotu navikli. Na slobodu, onu slobodu koju je sanjao Ivković, nisu i nikad ni neće. Jer ne shvaćaju da je to što je napravio trebalo više njima nego njemu. Bila je to posljednja Dudina lekcija svima u Beogradu i Srbiji, ali ne samo njima već svima nama u susjedstvu koji se koprcamo u vječnoj tranziciji, sve manje dostojni velikih i hrabrih ljudi kakav je bio Dušan Ivković.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.