Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Posljednja rika Leandera Paesa

S majstorom stare škole o tenisu, radu, samoći i… Johanu Cruyffu

Zadnja izmjena: 12. ožujka 2020.

U Palači Dverce na Gornjem Gradu, u sali u kojoj se maloprije održao ždrijeb rasporeda mečeva Davis Cup susreta između Hrvatske i Indije, sjedim s legendarnim Leanderom Paesom. U sali sjedimo gotovo pa sami, baš onako kako sam priželjkivao; posljednji sam novinar koji je uspio uhvatiti vremešnog tenisača kojeg sam na 20-ak minuta uhvatio u mlin razgovora. Izrazito je ljubazan i pristupačan prema svima koji su mu prišli; vjerujem i mrvicu skeptičan kad mu kažem da na Telesportu volimo “to mix it up a bit”, misleći na to da intervjue nastojimo začiniti s neobičnim ili drugačijim pitanjima kad je to moguće.

Baš zato, intervju otvaram s pitanjem čita li štogod. Tenisači su među sportašima koji vas i neće puno iznenaditi ako potvrdno odgovore na ovo pitanje. Samoću i dokolicu mnogi od njih vole ubijati upravo čitanjem; na koncu, tenis je u velikoj mjeri misaona igra, pa je i poželjno na takav način raditi na sebi, takoreći učiti se razmišljanju. I Paesov je odgovor na to pitanje potvrdan, kao i na ono je li mu možda dopala ruku Winning Ugly Brada Gilberta, popularno štivo među tenisačima. Zato mu citiram jedan dio iz uvoda.

“Bez obzira na to koliko naporno radili, i bez obzira na to koliko ste nadareni, vaš um je ultimativno oružje. Većina igrača koristi ga protiv sebe samih.”

Paes je igrač koji nije imao baš vrhunski talent. Ima još uvijek fenomenalni volej, pa i reflekse, ali u singlu bi ga vjerojatno odavno pojelo vrijeme i zato se okrenuo parovima i postao legenda. Sada već 46-godišnjak, kojem ni onaj trbuščić nije zasmetao da prošle subote ispraši naše parove s Rohanom Bopannom, osvojio je osam Grand Slam naslova u muškim parovima, 10 u miksu, u obje kategorije kompletirao je Career Grand Slam, bio je broj 1 u muškim parovima, ima rekordnih 45 pobjeda u paru u Davis Cupu i mogli bismo tako unedogled…

“Ako pogledaš koliko je igrača osvojilo prvi turnir s nekim, na Touru ih je najviše to učinilo upravo sa mnom. Ponosan sam na to”

Tijekom te iznimno bogate karijere došao je na glas kao netko čiji je um vrlo jako oružje. Zaintrigiran, kreće s pričom.

“Mislim da je standard treninga u tenisu, pa i modernom sportu postao tako visok da ono što razdvaja prosječne od dobrih, dobre od šampiona i šampione od legendi, jest upravo mentalni dio”, kaže.

“Da pokažem da mogu biti broj 1”

Mnogi će, primjerice, Marina Čilića doslovno nazivati idiotom ili kretenom, ali neće uspjeti prepoznati da se tjedno na svim razinama nemalom broju igrača događa da ne mogu zaključiti meč ili nešto slično. Svaki tjedan netko je labilan.

“Gledaj, kao što si poseban režim ishrane izrađuješ prema nalazima krvi, ili kao što kondiciju prilagođavaš prema stilu igre kojemu stremiš, tako je i mentalna strana igre jedinstvena”, objašnjava Paes. “Moraš testirati kartu svog mozga. I onda vidjeti kako u različitim situacijama reagiraš da bi mogao postati mentalno jak poput šampiona.”

Paes na Touru inače slovi za igrača koji katkad i namjerno burno slavi poene; metaforički rečeno, pokušava suparnicima ući u glavu, isprovocirati ih i izbaciti iz ravnoteže. To je samo jedna u nizu psiholoških igrica, a u prošlosti je taj svojevrsni trash-talk bio puno prisutniji. Koji su, međutim, mentalni trikovi koje koristi u trenucima nabijenim pritiskom, u kojima je također bio vrlo staložen?

“Neću ti ih sve reći”, počinje se smijati pa nastavlja. “Moraš imati kvalitetni stil života da bi imao i dobro mentalno zdravlje”, počinje dosta općenito, ali i nekako smireno i tečno. Zapravo je takav tijekom cijelog razgovora, baš kao da ima neku svoju ravnotežu.

Paes je inače začet na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972., gdje je njegov otac Vece, inače i liječnik koji cijele njegove karijere putuje s njim, osvojio broncu s Indijom u hokeju na travi, a majka Jennifer bila je kapetanica indijske košarkaške reprezentacije. Roditelje spominje u kontekstu toga da je i od njih učio kako biti psihološki stabilan.

“Ako pogledaš moju igru… Visok sam 178 centimetara, što je ipak malo za profesionalnog tenisača. Također, ja sam stara škola”, kaže pa lagano i sporo zijevne, ispričavajući se. “Servis-volej, jednoručni bekend… Zbog toga, da bih išao u korak s vremenom, morao sam se prilagođavati i tu mi je jako puno pomoglo to što sam mentalno bio jak.”

Ok, ali upravo je uspio izbjeći odgovor na pitanje o trikovima, inzistiram pristojno.

“Ne mogu ti reći”, kaže sa smiješkom, ali onda počinje pričati o onoj klasičnoj tehnici usporenog disanja, kad zapravo nervoza preuzme tijelo i disanje, a što igrači nerijetko i ne osvijeste dovoljno. Počinje gestikulirati, brzo puhati i pričati o tri različita udisaja — fast breath, medium breath i slow breath — te kako mu je ono sporo pomagalo dok se kao klinac borio s pritiskom. Prakticira li jogu i meditira li? “Svaki dan”, kaže. “Jutros sam sat vremena radio. Pomaže mi jako na psihološkom planu.”

“Student of life”

Paes je inače u singlu kao junior bio svjetski broj 1, osvojio je Wimbledon 1990., a osam godina kasnije dosegao je career high kao profesionalac — bio je 73. Iste godine uzeo je i jedini turnir u singlu na ATP razini, onaj na travi u Newportu, a mjesec dana poslije toga dobio je i Petea Samprasa. Zašto je postupno ispustio fokus sa singla?

“Osjetio sam da u to vrijeme, 1999., moram donijeti odluku”, priča. “Podloge su postajale sve sporije, a ja kao servis-volej igrač nisam mogao uspješno nastupati u singlu, dublu i miksu. I tada sam se zapitao: je li važnije indijskom narodu i svijetu dokazati da mogu biti top 50 ili top 25 u singlu, ili je bitnije da osvajam Grand Slamove i olimpijske medalje? Da pokažem da mogu biti broj 1? Već sam 1998. bio drugi u parovima.”

Iduće godine Paes je s još jednim kultnim indijskim igračem parova, Maheshom Bhupathijem, uzeo Roland Garros i Wimbledon te izgubio finala Australian Opena i US Opena. Olimpijsku medalju, broncu, osvojio je još 1996., i to u singlu. Doduše, ždrijeb je bio nešto prorijeđen, ali je u polufinalu izgubio od Andrea Agassija, 7-6, 6-3. Zazvonilo mi je ono da su podloge postale sporije, pa se vraćam na to.

“Ma to je smiješno koliko su postale sporije”, gotovo me prekida. “U odnosu na 1980-e i 1990-e počeli su stavljati jako puno pijeska u boju za podloge”, priča pa ipak spominje i one druge uzroke koji su mijenjali igru. “I oprema je postala jako moćna. Zahvaljujući žicama imaš puno veću kontrolu, ali i loptice su danas puno veće”, kaže pa mi uzima diktafon i stišće ga šakom, dajući do znanja kako si prije mogao rukom obujmiti cijelu lopticu, a danas su one veće i teže, s više pritiska. Nakratko se prisjećamo njegove pobjede nad tada sedmim igračem na svijetu Goranom Ivaniševićem, onu u Davis Cupu 1995., u New Delhiju na travi. “Trebao me pobijediti tog dana, bio je na 15 minuta od toga”, kaže zato jer je Goran vodio 2-0 u setovima i imao break prednosti u petom. Svaki tjedan netko je labilan…

U Indiji, gdje je tenis jedan od najpopularnijih sportova, Paes ima ponešto kontroverzni status. Naime, imao je nekoliko prilično javnih razmirica oko prekida suradnje s Bhupathijem, a kasnije neki drugi nisu htjeli igati s njim. Usput budi rečeno, imao je preko 130 partnera u karijeri. Znajući da baš i nemamo vremena kopati po tom osjetljivom pitanju, pitam ga oprezno, je li teško raditi s njim?

“Pokušavam olakšati ljudima”, kaže kao da razumije na što zapravo smjeram. “Ako pogledaš koliko je igrača osvojilo prvi turnir s nekim, na Touru ih je najviše to učinilo upravo sa mnom. Ponosan sam na to”, veli. “Dvije stvari na kojima inzistiram su naporan rad i… being the student of life”, kaže, misleći na to da uvijek moraš biti spreman učiti. Paes, sad već dosta zagrijan, prestao je zijevati i sve mu ovo postaje zanimljivo, priznaje.

I can feel you”, kaže s iskrom u očima u jednom trenu pa nastavljamo.

“Samoća je ružna”

S 12 godina došao je u tenisku akademiju Britannia Armitraj u Chennaiju; što je ona značila za njegov razvoj?

“Prije toga sam bio nogometaš”, sam od sebe skreće s teme. “Igrao sam desetku, a bio sam i u PSV Eindhovenu. Kasnije sam tri mjeseca proveo u Barceloni. Moja životna filozofija i moja filozofija o sportu dolazi od Johana Cruyffa”, kaže odjednom dok ga slušam u nevjerici pa ni ne postavljam sljedeće logično pitanje — ono kako to prakticira u tenisu. Jer težiti lijepom stilu, katkad i nauštrb pobjede, u tenisu je dugoročno gledano vjerojatno pogubno čak i talentiranima, a Gilbertova pragmatičnost čista je suprotnost Cruffyu. “Izabrao sam tenis jer sam htio biti olimpijac poput svog oca”, sam od sebe nastavlja. “I 12. svibnja 1986. došao sam u akademiju”, dodaje, pa primjećujem da se sjeća svih datuma koji su mu važni.

“Akademija nije bila jaka u tehničkom smislu, ali je bila jaka u razvijanju radnih navika”, kaže pa kreće govoriti u jednom dahu. “Imali smo dobre kondicijske treninge i psihološki smo jačali. Budili bismo se u 4:30 ujutro i u 5:00 smo već trebali biti na terenu. Do 8:00 smo imali trening i onda si imao sat vremena za tuširanje i doručak. Onda bismo s odmorom za ručak imali od 9 do 15:30 školu. Tenis je ponovno bio u 16 pa do 19“, slušam u nevjerici. “I onda opet imaš vremena za tuširanje, pa je večera gotova do 21:00. I od 21:15 do 22:30 radiš domaću zadaću”, priča. “Ali pošto sam ja tamo bio najmlađi i skoro svi su bili bolji, potom ne bih išao na spavanje kao drugi, već bih upalio svijeće ispred ogledala i simulirao bih svoje udarce i rad nogu”, priča živo, gestikulirajući kako mu je zapravo pomagala vizualizacija.

Što je ružna strana tenisa, pitam.

“Samoća”, odgovara kao iz stopa pomalo očekivano. “Znam da se svi u svijetu žrtvuju da bi bili veliki u nečemu, ali već 30 godina igram”, kaže. “Putovati stalno je jako teško, a i skupo. Pogotovo nekome tko je iz Indije. Nismo imali puno novca kad sam odrastao”, kaže, pa se sasvim otvara. “U Njemačkoj sam na jednom turniru morao spavati u svlačionici jer nisam imao novaca za hotel”, priča o razdoblju kad je tek bio prešao u profesionalce i na razini Challengera uglavnom nizao poraze.

“Svatko tko se bavi sportom treba proučiti Cruyffa”

“Bio sam u to vrijeme jako sramežljiv dječak, bilo mi je svega 19 godina. Imao sam u džepu jedva nešto novca i povratnu kartu. I od tog sam sitniša domaru kupio espresso i stao mu objašnjavati na svom nikakvom njemačkom, jer je njemu engleski bio nikakav, da nemam gdje spavati. I dao mi je tri ručnika”, kaže pa opet staje gestikulirati. “Jedan ručnik – zamotaš ga i za pod glavu; jedan ručnik — napraviš si krevet; i jedan ručnik za jutarnje tuširanje. Morao sam se u probuditi u 5:30 jer su već u 6:00 dolazili igrači. Te noći nisam puno spavao i sjećam se da mi je to dalo veliku snagu. Rekao sam si da mi više nitko nikada neće uzeti novac za objed”, priča jednu od onih priča s kojom se veliki broj hrvatskih sportaša vjerojatno može poistovijetiti.

Vjerojatno i zbog spomenute samoće, Paes ima čovjeka koji putuje s njim gotovo svih 29 godina. Radi se o osobi s kojom radi jogu, ali i koja ga isteže, masira, a Paes ga je naučio i španati reket. Kad je već tako dugo igrao, zašto je odlučio na kraju sezone otići u mirovinu? Rastvara trenirku i pokazuje mi majicu koju je dao dizajnirati, a koja na prednoj strani ima njegov lik s natpisom One last roar, a onda se okreće te pokazuje na leđima ispisane sve trofeje u karijeri, želeći valjda reći da je to i više nego dosta.

“U Indiji ima 745 milijuna ljudi mlađih od 25 godina i želim uzeti svoje znanje i kroz sport ga prenijeti njima”, priča zapravo o ostavljanju još većeg traga, dok lagano prilazimo kraju. Više s privatnom nakanom, pitam ga što preporučuje od literature.

“Stvarno mislim da svatko tko se bavi sportom treba proučiti Cruyffa”, kaže nakon što je naveo pokoju tenisku knjigu. “On je bio intelektualni tip. Netko čija je agresija dolazila iz kreativnosti. Umjesto da se predaju bijesu i razbijanju reketa, tenisači bi se trebali okretati kreativnosti. Treba dizajnirati stvari. Uzeti vlastitu energiju i usmjeriti je u dobrom pravcu.”

Ne propusti top članke