Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Finalna utrka najtalentiranijeg tipa koji je prebacio nogu preko bicikla, ikad

Oprašta se veličanstveni Alberto 'El Pistolero' Contador

Bilo je vrelo srpanjsko poslijepodne 2009. Uigrani tandem sjedio je za stolom u maloj Totalsportovoj redakciji u Svetoj Klari i proizvodio vijesti. Za to se vrijeme na jednome od dvaju redakcijskih televizora odvijala prava mala biciklistička drama.

Alberto Contador iz Astane i Andy Schleck iz Team Saxo Banka usamljeno su se, kotačem do kotača, uspinjali prema ciljnoj ravnini 15. etape Tour de Francea, postavljenoj u Verbieru, seocetu u švicarskim Alpama koje leži na 1.500 metara nadmorske visine. Uska je cesta krivudala, a napetost među dvojice natjecatelja mogla se u svetoklarskoj podrumskoj zapari rezati nožem jednako kao i u razrijeđenome alpskom zraku.

U nekoliko navrata Španjolac je testirao kapacitete Luksemburžanina kratkim fejkovima napada. Onda je, 5,7 kilometara prije kraja etape, pravo potegnuo.

“Evo ga, sad ozbiljno napada”, rekao je Stipe, kolega koji je o biciklizmu znao puno više od mene. Udarci o tipkovnicu na nekoliko su trenutaka, sekundi, a možda i minuta, utihnuli, a Stipe i ja na malom smo ekranu svjedočili trenutku sportske superiornosti kakav se ne zaboravlja; biciklirao je Alberto Contador tada opako dobro.

“Svaki okretaj pedale koji je Alberto Contador, usamljen u vodstvu, zavrtio u svom bijegu prema cilju u Verbieru, imao je svoje značenje”, napisao je tada u izvještaju za Cyclingnews.com Anthony Tan. “Jedno od njih bila je poruka konkurenciji da, kad Alberto Contador napadne na uzbrdici, nema biciklista koji to može pratiti.”

Danas, u subotu, 19. kolovoza, na startu Vuelte a España, veličanstveni Alberto Contador zavrtio je pedale u svoju posljednju utrku.

Gotovo je, nema više. El Pistolero je ispraznio šaržer.

Hazarderski pristup

Biciklist rođen u madridskom predgrađu Pintu ostat će zapamćen, ne dogodi li se u sljedećim trima tjednima pravo malo čudo u Pirinejima, po sedam naslova s najvećih, Grand Tour utrka. Vueltu je osvajao triput, Giro d’Italiju i Tour de France po dvaput. Jedan je od šest biciklista u povijesti koji su osvajali sve tri utrke; najmlađi kojem je to pošlo za rukom, jer osvario je ‘treble’ prije svog 25. rođendana, ali i najbrži, s obzirom na to da od osvojenog Toura 2007., preko Gira do Vuelte 2008., nije prošlo niti 15 punih mjeseci.

Ostvario je i iskusio danas 34-godišnji biciklist u karijeri uistinu sve. Dopinšku kontroverzu također. Zbog pozitivnog nalaza na klenbuterol, za koji je tvrdio da je u organizam nesvjesno morao unijeti kontaminiranim junećim odreskom, odradio je je šestomjesečnu suspenziju uz retroaktivno brisanje svih rezultata kroz prethodnih 18 mjeseci, čime je izgubio po još jedan naslov na Touru (2010.) odnosno Giru (2011.).

Rezultati su, naravno, važni, ali nisu najvažniji.

Daleko su važnije vozačke i natjecateljske osobine po kojima bi El Pistolero, kako su ga nazvali jer bi etapne pobjede proslavljao gestom kojom je imitirao pucanj iz pištolja, volio da ga pamtimo.

Contador je bio beskompromisan sportaš. Doslovno. Nikad niti jednu Grand Tour utrku nije završio na drugome ili trećem mjestu. Ili bi slavio, ili bi propao otmjeno. Bio je ludo smion, Englezi bi rekli daredevil, vratoloman vozač, bespoštednoga, često i hazarderskog pristupa. Na koncu, bio je istančani individualist u sportu koji je zapravo timski. Nije da je mogao bez pomoći ‘domestiquea‘, svojih momčadskih kolega-pomoćnika, ali je puno toga činio samostalno, poduzimajući stvari na svoju ruku, mimo dogovora i(li) očekivanja.

“Tome se najviše nadam”, rekao je u intervjuu Reutersu ranije ove godine, “da će me pamtiti kao nekonformista”.

U čemu bi se ta nekonformistička crta odražavala? Nikad se Contadoru, recimo, ne bi dogodilo ono što se dogodilo Chrisu Froomeu na Vuelti 2011., kada je izgubio već dobivenu utrku čekajući na Bradleyja Wigginsa, za kojeg je po momčadskoj naredbi morao raditi.

Napao Armstronga

Sa sličnim se slučajem Španjolac suočio upravo na Tour de Franceu 2009., kada mu se u Astani priključio povratnik na stazu Lance Armstrong. Contador je tada imao u rukama naslove s triju posljednjih Grand Tour utrka na kojima je nastupio. (Na Touru 2008. nije mogao nastupiti jer je kompletan Astanin tim zbog serije dopinških slučajeva bio suspendiran.) Bio je neosporni vladar ceste i njegov je autoritet jedini mogao uzdrmati povratnik Armstrong.

Glavnina utrke odvijala se tog srpnja zapravo u Astaninom stožeru, odnosno u hotelima u kojima je momčad boravila. Na cesti Armstrong protiv Pistolera nije imao niti gram izgleda, ali je svojim iskustvom, kao i naklonošću menadžera momčadi Johana Bruyneela, zavladao unutarnjim organizmom momčadi. Protiv Contadora okrenuo je praktički sve timske kolege i uopće sve zaposlenike u kazahstanskoj momčadi. Armstrongov je apsolutizam poprimio takve razmjere kontrole da je pod svoje stavio kompletnu flotu službenih automobila, pa je Contadoru iz automobila morao sekundirati njegov stariji brat i menadžer, vozeći ga poslije etapnih dionica s ciljnog poprišta do hotela.

“Da nije bilo troje ili četvoro ljudi u timu koji su mi ostali lojalni, tu torturu ne bih izdržao”, priznao je kasnije šampion.

Bruyneel, kao glava momčadi, opredijelio se za Armstronga i svi su, pa i Contador, trebali raditi za Amerikanca. Tijekom uspinjanja u sedmoj, inače prvoj brdskoj etapi utrke, Pistolero je Armstrongu i Bruyneelu pokazao što o njihovoj odluci misli, napavši Amerikanca prvi put protivno striktnoj naredbi iz njihova tima. Pritisak iz unutarnjih redova samo ga je dodatno motivirao da se osveti na stazi, pa je uspjehe redao jedan za drugim pobijedivši rijetko viđenom premoći, s više od četiriju minuta prednosti pred Andyjem Schleckom, te gotovo pet i po minuta pred Armstrongom.

Po svršetku utrke, verbalno se javno sukobio s Armstrongom, poručivši preko medija da je Amerikanac sjajan vozač te da je to pokazao i na tom natjecanju, ali da prema njemu kao čovjeku nema, niti će imati, niti najmanjeg poštovanja. Armstrong mu nije ostao dužan, odgovorivši da bi veliki šampion trebao imati respekta i prema kolegama i prema suparnicima, te da Contador tim krepostima, nažalost, nije obdaren. Priznao je, međutim, da je “Alberto Contador najtalentiraniji tip koji je prebacio nogu preko bicikla, ikad”.

“Nisam vozio po udžbenicima”

U kolektivnoj svijesti biciklističkih fanova neizbrisivi je trag Pistolero ostavio pobjedom na Giro d’Italiji 2008. godine, kamo je poslan doslovno s plaže, jer se očekivalo da Astana zbog timske suspenzije također neće moći nastupiti. Premda izvan treninga, Contador je slavio lakoćom, na svježinu, dodavši svojoj kolekciji trofeja kasnije iste godine također prvi naslov na Vuelti.

Na još senzacionalniji način ostvario je ukupnu pobjedu na Vuelti 2012. godine. Kada se već činilo da nema nikakvih izgleda, tijekom 17. od ukupno 21 etape utrke, upustio se u dugi bijeg prema brdskom cilju u Fuente Deu, ostavivši bez odgovora već pomalo umornu konkurenciju, pa tako i vodećeg Joaquima Rodrigueza. Na podjednako je riskantan i smion način slavio posljednji put na jednoj utrci Grand Tour kategorije prije dvije godine na Giro d’Italiji, da bi svojim famoznim, dugim i neočekivanim napadima izbombardirao Chrisa Froomea na prošlogodišnjoj Vuelti, čime je Britanca, sada već četverostrukog slavljenika na Tour de Franceu, onemogućio u drugom pokušaju pobjede na Utrci po Španjolskoj.

Kad biste samog Contadora pitali koja je, po njegovim kriterijima, najbolja utrka koju je odvozio, vjerojatno bi izdvojio Tour de France iz 2011. Utrku s koje mu je rezultat zbog dopinga kasnije brisan. Utrku koju je završio na petom mjestu.

U prvih devet dana utrke pretrpio je četiri masovna pada, ozlijedivši koljeno pri jednome od njih. Taman su dolazila uspinjanja po Pirinejima, a on je bio načet. Kad je napokon malo došao sebi, pred zaključnih šest etapa, priredio je neviđeni šou. Odlučivao se na čudesne višestruke rane bjegove u 16., 17., i 19. etapi, čime je presudno utjecao na promjene u vodstvu i omogućio Australcu Cadelu Evansu da na kronometru pretposljednjeg dana utrke prestigne favoriziranog Andyja Schlecka i domogne se naslova pobjednika.

“Osobito sam ponosan na te tri etape Toura iz 2011. Zašto? Zato što nisam vozio kako piše u udžbenicima, kako bi vozilo 99.9% biciklista. Bio sam daleko od vrha i jednostavno sam pokušao, slijedeći samo vlastiti instinkt”, ispričao je.

Na upravo započetoj Vuelti, njegovoj oproštajnoj utrci, El Pistolero je realno bez ikakvih izgleda. Bespoštedni napadač morao je priznati da ne može uteći vremenu, koje je i njemu učinilo svoje. Šaržer je prazan, a za njegovim se opasačem možda pronađe tek jedan ili dva preostala metka. Na što li će ih ovaj put potrošiti?

Ne propusti top članke