Posljednje bombardiranje

Umirovio se španjoslki košarkaški as Juan Carlos Navarro

Zadnja izmjena: 17. kolovoza 2017. Profimedia

Ovaj tekst izvorno je objavljen prošlog ljeta, kad se Navarro spremao za svoje posljednje natjecanje sa Španjolskom. Sada ga ponovno objavljujemo povodom potvrde njegova košarkaškog umirovljenja.

Juan Carlos Navarro zaradio je nadimak La Bomba, ali tako ga nisu prozvali zato što ima običaj bombardirati suparnički koš serijom dalekometnih trica. Nadimak je dobio po specifičnom floateru koji je sam usavršio:

„Kad sam bio klinac, uvijek sam igrao protiv većih i jačih igrača od sebe. Često su me blokirali, a nitko normalan ne voli biti blokiran. Morao sam smisliti način da to izbjegnem i počeo sam, umjesto polaganja, bacati loptu jednom rukom visoko u zrak. Zbog tog sam šuta preživio mlađe kategorije.“

Svog trademark-šuta nije se odrekao ni kad je stasao i obogatio si repertoar. Čitavu je karijeru s jedne noge bacao bombe kroz oči svojih čuvara, koji su potom u nevjerici promatrali kako lopta para mrežicu. I bacat će ih još neko vrijeme, nema se namjeru umiroviti premda mu je 37 na leđima, ali je odlučio da je došlo vrijeme da provede posljednje reprezentativno ljeto; Španjolska će se na Eurobasketu oprostiti od svoje legende.

Na europskim smotrama nije ga bilo prilično dugo, od Litve 2011. kada je bio MVP. U međuvremenu je odigrao dva olimpijska turnira i jedno svjetsko prvenstvo, ali je dva europska morao propustiti zbog ozljeda. Usprkos tome, ovo će mu biti već sedmi Eurobasket.

Što se tiče klupske karijere, uz nju se vežu dva imena, a zapravo samo jedno. Barcelona, u kojoj je proveo 19 godina, i Memphis Grizzlies, u kojima je proveo jednu. Za seniore Barcelone debitirao je davne 1997. sa 17, a nedugo potom započeo je i reprezentativnu sagu – prvo veliko natjecanje bile su mu Olimpijske igre u Sidneyju 2000.

U posljednja dva desetljeća Navarro je pisao povijest – s Barcelonom je 2003. pred domaćom publikom, nakon toliko posrtaja i iščekivanja, konačno osvojio Euroligu. La Bomba je tada bio u ulozi džokera s klupe, a glavna zvijezda bio je Dejan Bodiroga, koji je proglašen MVP-jem završnice. Kada je poslije dvije godine Bodiroga napustio Katalonce, novinari su upitali Navarra je li spreman preuzeti važniju ulogu u ekipi. On ih je mrko pogledao i odbrusio: „Da se ne lažemo, ja sam ovdje oduvijek imao važnu ulogu.“

Najveći ugovor

Zaista nije lagao, u prvih 14 euroligaških sezona u svakoj je bio na dvoznamenkastom prosjeku poena, a sve je kulminaciju doseglo krajem prošlog desetljeća. Prvo je 2009. proglašen MVP-jem sezone (14,7 poena i 3,6 asistencija prosječno) da bi sljedeće godine u Parizu podigao svoj drugi euroligaški trofej, uz prvi za MVP-a Final Foura, koji je osigurao s 21 poenom Olympiacosu u finalu.

Netom prije toga upustio se u avanturu u Memphisu i vratio već sljedećeg ljeta na iznenađenje mnogih. Za razliku od Vassilisa Spanoulisa koji u SAD-u nije mogao naći svoje mjesto pod suncem, Navarro je odigrao sjajnu rookie sezonu.

Unatoč skepsi Amerikanaca da njegov stil igre, a pogotovo obrana, neće moći proći na NBA razini, sve ih je razuvjerio odličnim predstavama – za 25,8 minuta na parketu postizao je 10,9 poena uz 2,6 skokova i 2,2 asistencije te završio u drugoj rookie petorci. Još bolji od brojki bio je dojam – američki navijači obožavaju igrače koji mogu napraviti dar-mar sami protiv petorice, a Navarro je nastavio sa svojim neobuzdanim stilom i odigrao neke utakmice za pamćenje, poput one protiv New Orleansa kada je trice gađao 8/9.

Kada se nakon sezone vratio na odmor u domovinu nije pomišljao na povratak u Barcelonu, ali kad su čelnici katalonskog kluba počeli slati bajoslovne ponude za povratak, nije mu trebalo dugo da se odluči. Ni njemu ni obitelji nije baš legao američki stil života, stoga je uslijedio potpis četverogodišnjeg ugovora vrijednog devet i pol milijuna eura neto, što je najveći ugovor u povijesti Barcelonine košarkaške sekcije.

Američki fanovi, stručnjaci i novinari ostali su u šoku – „Zar je moguće da je svojevoljno otišao? Pa tko to radi?!“ Samo La Bomba. Dokazao je da može igrati na najvišoj razini pa zapalio onamo gdje mu je najmilije: „Ne žalim što sam otišao, ne žalim što sam se vratio.“

Čista divljina

Koliko god bila impresivna njegova klupska karijera – pobogu, riječ je o najboljem strijelcu u povijesti Eurolige s okruglih 4.000 koševa – podvizi sa Španjolskom su ti koje ga lansiraju među najveće Europljane svih vremena. U 20 godina seniorske karijere propustio je samo dva spomenuta Eurobasketa, sve ostalo je odigrao. Šest europskih prvenstava, četiri svjetska i čak pet olimpijskih turnira, ukupno 240 odigranih utakmica, rekorder Španjolske. Ljetni odmor, sunčanje, kokteli? Zar je to veći užitak od bombardiranja suparničkih mrežica? I kada nije mogao igrati, došao je gledati, prije dvije godine u društvu Rafe Nadala.

Navarro više nije kao nekoć. Godine i ozljede su ga usporile. Ali u tih 15-ak minuta što će biti na parketu, mogao bi biti u stanju za još jednu čaroliju

Za svo to vrijeme Navarro je uz Paua Gasola bio osovina u stvaranju jedne od najblistavijih generacija u povijesti košarke, generacije koja polako nestaje. Proces je bio dug i mukotrpan, prvih šest godina morali su se tješiti brončanim i srebrnim odličjima, a narod je očajnički vapio za povijesnim zlatom. Navarro je 2005. u Srbiji i Crnoj Gori briljirao s 25,2 poena u prosjeku (Hrvatskoj u četvrtfinalu uvalio 36), ali do vrha se još nije moglo.

Krajnji je cilj naposljetku dosegnut sljedećeg ljeta u Japanu, gdje su se okitili svjetskim zlatom. Na europski tron prvi put su se popeli 2009., a dvije godine kasnije to ponovili uz briljantne Navarrove izvedbe, možda i najbolje u karijeri. Prvo je u četvrtfinalu Slovencima ubacio 26, pa Makedoncima u polufinalu 35, da bi sve to zaokružio s 27 poena Francuzima u finalnom susretu. Najbolje je čuvao za završnicu te mu ovog puta MVP nagrada nije mogla izmaći.

Svoj dio povijesti osigurao je i ulogom u epskim susretima s Amerikancima u dva olimpijska finala, kada su ih Španjolci pošteno namučili. Navarro je takav tip da će na startu ovakvog susreta uzeti loptu na osam i pol metara, cimnuti Kobeja Bryanta, baciti se unatrag i pogoditi tricu uz prekršaj. Na terenu nije imao straha ni od koga, uvijek je igrao svoju mahnitu igru.

Juan Carlos Navarro je čista divljina. Kad on uzme loptu, na terenu nastaje opći metež.

Ne treba mu nitko da mu otvori prostor, ne trebaju mu ni suigrači na skoku. Bacat će trice u serijama, bacat će floatere u serijama, a ponekad će bacati i floatere s trice. Stilski to ne izgleda baš najljepše, ali ulazi, jebeno ulazi. Zna on uništiti i svoju momčad, šutirati trice 2/14, ali kada je najvažnije, kada su ulozi najveći, redovito će isporučivati.

Još jedna čarolija

A kada ga baš ide, kada vidi da razara suparnika i da ga ne mogu čuvati za glavu veći suparnici, dolit će ulja na vatru burnim proslavama ubačaja. Suparnike uništava psihički, frustrirani počnu dizati bijelu zastavu već u prvom poluvremenu uvidjevši da nema obrane kojom ga mogu zaustaviti.

Španjolci, kao i svi koji dominiraju, podosta su omraženi među suparničkim navijačima, ali i momčadima. Osobito se razvilo neprijateljstvo s Francuzima, koji su godinama zapinjali na Španjolskoj. Navarro je, između ostaloga, i majstor u iznuđivanju slobodnih bacanja, a njegova teatralnost i arogancija protivnike zna dovesti do ludila, kao Nicolasa Batuma, koji ga je u frustraciji i nemoći udario šakom u međunožje i poslije poručio: „Htio sam mu dati dobar razlog za padanje.“

Navarro je inspiracija košarkašima diljem svijeta. Na svakom će igralištu basketaši skidati poteze NBA zvijezda i urlikati njihovo ime poslije ubačaja, ali mislim da je od Europljana najpopularniji La Bomba. Kada uđe neki ludi ‘kumpir’ s jedne noge, zrakom se ori „Navarroooo“.

Nije to samo na amaterskoj razini, mnogi košarkaši prilazili su mu na utakmicama da mu zahvale na nadahnuću koje im je pružio. Jedan od nedavnih primjera dolazi s Igara u Riju, kad mu je prišao Greivis Vasquez, reprezentativac Venezuele i solidan NBA igrač, te mu s osmijehom doviknuo: „Alo Bombita! Šutiram Bombe samo zbog tebe!“

Navarro više nije kao nekoć. Godine i ozljede su ga usporile, ni ruka ga više ne služi u kontinuitetu. Da bi opstao u euroligaškoj momčadi morao se prilagoditi, smanjiti potrošnju lopte, podrediti se momčadi i to je prihvatio, premda se morao odreći iskonskog dijela sebe. Tu i tamo bi bljesnuo i podsjetio na stare dane, ali vrijeme nikoga ne čeka.

Na prošlim Igrama gledali smo istu stvar, Navarro je svjestan da više nije kolovođa i da to neće biti ni za dva tjedna usprkos ozljedi Sergija Llulla. Ali u tih 15-ak minuta što će biti na parketu, mogao bi biti u stanju za još jednu čaroliju, za još jednu luđačku seriju kojom će natjerati protivničkog trenera da se uhvati za glavu.

On je jedan od rijetkih koji vam može biti strašno antipatičan, ali će vas opet proći trnci kada je u elementu, kada bombardira. Zato gledajte utakmice Španjolske jer to je posljednji put da ćete biti u prilici vidjeti ovakvog majstora na najvećoj sceni.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.