Kada je prije dva tjedna objavljena nimalo neočekivana vijest o smrti Sir Stirlinga Mossa, mnogima je u misli došao još jedan engleski velikan, koji mu je nerijetko bio i momčadski kolega. Tony Brooks je Mossovim odlaskom postao jedini još živući pobjednik utrke iz 1950-ih, a po dobi — rođen je 25. veljače 1932. u Dukinfieldu, danas gotovo u potpunosti asimiliranom u šire urbano područje Manchestera — na 10. je mjestu među živućim vozačima Formule 1. Njegov bi sunarodnjak Kenneth McAlpine za nekoliko mjeseci trebao doživjeti stotu, a među veteranima u desetom desetljeću života svakako je najzvučnije ime Hans Hermann, tvornički vozač dominantne momčadi Mercedes-Benza 1950-ih i čovjek koji je 1970. u paru s Richardom Attwoodom donio Porscheu prvu ukupnu pobjedu u Le Mansu.
Pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća bile su luda vremena i nije bilo lako preživjeti niti aktivnu karijeru u automobilizmu, a kamoli očekivati da ćete doživjeti starost.
Pa i sam je Hermann zapravo čudom s nama još od 1954., kada je tijekom utrke Mille Miglia velikom brzinom dojurio pred spuštenu željezničku brklju i shvatio da se nema vremena zaustaviti. Doviknuo je suvozaču Herbertu Lingeu da se sagne te su ultra niskim Porscheom 550 Spyder punom brzinom projurili — ispod brklje… Na zaprepaštenje prisutnih gledatelja, ali i tek nekoliko metara udaljenog vlakovođe brzog vlaka za Rim. Možda i nagnan tim iskustvom, Linge — inače jedini Nijemac koji je ikada osvojio slavni Reli Korzika — uspostavio je 1972. DMSB-Staffel, prvu mobilnu službu namijenjenu brzom dolasku do mjesta nesreće na stazi, s brzim automobilima u kojima je bio liječnik i nosili su vatrogasne aparate. Upravo je ta služba bila inspiracije Dr. Sidu Watkinsu da pokrene nešto slično i u Formuli 1.
O koliko opasnim vremenima je zapravo bila riječ možda najbolje govori podatak da je najstariji živući svjetski prvak Sir Jackie Stewart, koji je do prve titule došao 1969. Zapravo, od ljudi koji su pobjeđivali na F1 utrkama prije nego što se treća brojka u oznaci godine promijenila u 7, pored Stewarta i Brooksa jedino je još veliki Jacky Ickx s nama.
Ljudi poput Mossa i Brabhama smatrali su ga jednim od najboljih vozača ikada, a i osobno sam sklon staviti ga jako visoko na listu najboljih bez titule
Pa zašto onda, ako niste zagriženi fan povijesti utrka, najvjerojatnije niste ni čuli za Brooksa?
Ne govorimo o nekom liku koji je slučajno upiknuo pobjedu ili dvije, nego o vozaču koji je bio svjetski doprvak, dio ekipe koja je osvojila prvu konstruktorsku titulu u povijesti, a neko vrijeme i Ferrarijev prvi vozač. Sve su to reference koje u normalnim okolnostima čine legendu i izvan relativno uskog kruga fanatičnih poklonika povijesti utrka — što on, realno, osim u domovini, nije. No, Brooks je imao i jednu neoprostivu manu, koja je u nemaloj mjeri pridonijela toj relativnoj opskurnosti — njemu su utrkivanje i pobjede bili posve sporedna stvar u životu, nije se nikad potrudio niti odglumiti da mu je to sudbina. A svi znamo da je u automobilizmu upravo potpuna posvećenost ono što uvelike pridonosi stvaranju mita.
Prvo postolje
Gilles Villeneuve je u karijeri ostvario posve jednak broj pobjeda kao i Brooks — šest, pri čemu mu je za to trebao otprilike dvostruko veći broj nastupa, ali njegova je legenda nesrazmjerno veća i poznata daleko izvan kruga fanatičnih obožavatelja Formule 1, upravo zbog tog elementa utrka kao sudbine. I, dakako, zbog toga što je poginuo mlad, na stazi. A to — nemojte misliti da sam ciničan, to je naprosto činjenica — nažalost u velikoj mjeri daje ružičaste naočale i utječe na našu evaluaciju pojedinih vozača.
Nema nikakve dileme da je Charles Anthony Standish Brooks volio voziti utrke, kao i da mu je to išlo jako dobro. Ali on je sam, kao i njegovi roditelji, na utrke gledao kao na hobi kojim će se baviti usput, dok se ne posveti svom pravom životnom odabiru, što je trebala biti stomatologija. Njegov je otac bio zubni kirurg, pa se očekivalo da i on krene njegovim putem. Dok su drugi vozači utrka tulumarili s obožavateljicama, Brooks je prije i nakon utrke, kao i na putovanjima prema stazama uglavnom — učio.
https://www.youtube.com/watch?v=a9Ynckdwr-k
Počeo je voziti u manjim engleskim utrkama u dobi od 20 godina, a 1955. je u talijanskoj Siracusi, u utrci koja se nije bodovala za Svjetsko prvenstvo, momčadi Connaught donio pobjedu — prvu u više od 30 godina na nekoj velikoj nagradi za britanskog konstruktora. Tu je ležao začetak britanske dominacije u svijetu utrka, koja, eto, traje već više od 60 godina.
Tijekom 1950-ih su, osim kratkog, ali iznimno dominantnog pojavljivanja Mercedes-Benza u sezonama 1954. i 1955., Svjetskim prvenstvom Formule 1 u potpunosti dominirali talijanski konstruktori. Ne računamo li Indy 500, sve pobjede u prvih sedam sezona odnijeli su Alfa Romeo, Ferrari, Maserati i Mercedes-Benz. Na manjim, neprvenstvenim utrkama, poneku bi odnijeli i Francuzi, dok je uspjeh britanskih konstruktora bio ograničen samo na Otok, sve do te Brooksove pobjede na Siciliji. Sljedeće sezone već su tri britanska konstruktora — Connaught, Cooper i Vanwall — pobjeđivali u neprvenstvenim utrkama, ali i dalje samo s vlastite strane La Manchea. U Monzi, na posljednjoj utrci sezone 1956., Ron Flockhart dovezao je Connaught-Altu do trećeg mjesta, prvog postolja u povijesti za nekog britanskog proizvođača.
Sezona 1957. počela je dominacijom Juana Manuela Fangija u prekrasnom Maseratiju 250F, s tri uzastopne (zanemarimo li Indy, koji se bodovao, ali nije imao zajedničkih bolida ni vozača s ostatkom sezone) pobjede na startu. Britanci se nisu ni pojavili na prvoj utrci u Argentini, ali u Monaku su Vanwalli Mossa i Brooksa predstavljali ozbiljnu prijetnju Maseratiju i Ferrariju. Odlučujući trenutak utrke zbio se u četvrtom krugu, kada su u općem karambolu iz utrke ispali Moss, Peter Collins i Mike Hawthorn, a posljednji je u kočenju udario i u Brooksov bolid, oštetivši ga. Fangio je, ostavši bez svih ozbiljnih konkurenata u jednom mahu, mirno odvezao ostatak utrke, a Brooks je jedini ostao u istom krugu, ostvarivši prvo postolje svoje, ali i karijere momčadi Tonyja Vandervella.
Vožnja na nož
Brooks je paralelno gradio i uspješnu karijeru u utrkama sportskih automobila, uglavnom kao tvornički vozač Aston Martina. Ostvarit će nekoliko uglednih pobjeda, ne samo u Engleskoj nego i na stazama poput Spa ili Nürburgringa, ali 24 sata Le Mansa nisu mu bila sretna. Pogotovo utrka 1957., mada je izgledalo drukčije. Usred noći preuzeo je Aston Martin DBR1/300 od Noëla Cunningham-Reida, čovjeka koji nikada neće dobiti zaseban članak, ali naprosto mu moram posvetiti fusnotu.
Ovaj potencijalno sjajan vozač utrka, ali zapravo nikada nećemo znati koliko dobar, nastupao je samo nekoliko sezona i, uglavnom za upravljačem Aston Martina, postigao vrlo zapažene rezultate, uključujući i pobjedu u paru s Brooksom na 1000 km Nürburgringa 1957. Nakon samo još nekoliko nastupa, krajem te sezone se povlači i posvećuje drugim zanimacijama, nevezanima za svijet utrka.
No, njegova prava fusnota u povijesti zbila se dok je još bio 11-godišnji dječak.
Otac Alec Cunningham-Reid, zračni as u Prvom svjetskom ratu i ugledni konzervativni zastupnik u parlamentu, sklonio je obitelj daleko od ratom zahvaćene Europe, na mirne i idilične Havaje. Majka Noëla i starijeg brata Michaela bila je Ruth Mary Clarisse Ashley, daljnja rođakinja britanske kraljevske obitelji, a sva djeca koja su imala veze s njom bila su evakuirana iz Velike Britanije tijekom rata, kao potencijalni nasljednici krune, te se mali Noel u rano jutro 7.12.1941. zatekao u Pearl Harboru. Upravo je on probudio susjeda, mamurnog i mrzovoljnog novinara agencije United Press Franka Tremainea, kako bi ga obavijestio o napadu, a taj je susjed poslao brzojav redakciji u San Francisco i prvi obavijestio svijet o početku rata na Pacifiku.
Cunningham-Reid je u Le Mansu prepustio upravljač Brooksu na sjajnom drugom mjestu, s četiri minute zaostatka za vodećim Jaguarom Ivora Bueba. Dva sata kasnije, Brooks je vožnjom na nož, usprkos tehničkim problemima s automobilom, smanjio zaostatak na samo dvije minute. A onda je izletio u Tertre Rougeu. Izletio je sa staze, udario u zemljani nasip, prevrnuo se i otklizao natrag na stazu, ravno pred Porsche Umberta Magliolija. U nesreći je natučen, ništa nije slomljeno, ali ipak je morao neko vrijeme mirovati, te je propustio VN Francuske. Usto se kao gorljivi katolik zakleo da, nakon što ga je Bog dvaput spasio (VN Engleske 1956. bio je prvi slučaj) u teškim nesrećama, više nikada neće prihvatiti voziti tehnički neispravan bolid.
U Rouenu nije bilo ni Mossa, koji se pripremao za obaranje brzinskih rekorda s MG-om, tako da rezervna postava Vanwalla (Stuart Lewis-Evans, pulen mladog Bernieja Ecclestonea, te Roy Salvadori) nije predstavljala ozbiljnu prijetnju crvenima, ali za domaći je Grand Prix Vanwall okupio najjače snage. U Aintreeju pored Liverpoola u zelenim su bolidima sjedili Moss, Brooks i Lewis-Evans. Moss je ostvario i pole position, a iza njega su se našli Jean Behra, Brooks i, tek na četvrtom mjestu, Fangio. Moss je i poveo utrku ispred Behre, a Hawthorn u Ferrariju uspio je zaskočiti i Brooksa i Fangija. Nije to bio Argentinčev dan, ni u kojem trenutku nije bio bolji od petog mjesta, a u 49. krugu je i odustao zbog problema s motorom.
Pobjede na legendarnim stazama
Moss je jurio prema lakoj pobjedi, ali i na njegovom bolidu motor je počeo kašljucati. Nakon 22 kruga pao je u poretku, a još četiri kruga potom momčad je donijela odluko o zamjeni vozača — pozvali su u boks i njega i četvrtoplasiranog Brooksa, te ih zamijenili. Možda je čudno što u boks nije pozvan Lewis-Evans, koji je na stazi bio ispred Brooksa, ali vjerojatno je procijenjeno kako potonji, kao nedovoljno oporavljeni rekonvalescent, ionako ima manje šanse izdržati utrku do kraja.
Uistinu, nije izdržao, ali nije otkazao on,nego motor. No, Moss je za to vrijeme krenuo u fascinantan proboj… Fangio, Luigi Musso, Collins, Lewis-Evans, Hawthorn… padali su kao snoplje, a kada je u 69-om krugu otkazala spojka Behrina Maseratija, Stirling se našao u vodstvu. Zanimljivo, mali Francuz je u toj utrci skupio čak 47 od ukupno 107 krugova koje je vodio u karijeri, manje samo od Chrisa Amona među vozačima koji nikada nisu uspjeli doći do neke prvenstvene pobjede. Moss i Brooks podijelili su pobjedu i bodove, mada se ne može osporiti da je to u priličnoj mjeri bio one-man show prvospomenutog. Kako god, Britanija je stigla na mapu Formule 1 u velikom stilu.
Do kraja sezone Brooks više nije ostvario plasman u bodovima, ali u Monzi je ipak zaradio jedan, jer je odvezao najbrži krug utrke. Sve je to bila samo uvertira za sljedeće dvije, sjajne sezone, kojima se upisao u povijest.
U sezoni 1958. pored vozačkog pokrenuto je i novo prvenstvo, ono konstruktorsko, taman u pravo vrijeme za momčad Vanwalla, koja se našla na vrhuncu. Od 10 utrka pobijedila je u njih šest, dok su Cooper i Ferrari ostvarili po dvije. U bizarnim okolnostima, zahvaljujući Mossovu fair playu u Portugalu, titulu osvaja Hawthorn, sa samo jednom pobjedom u sezoni, spram Britančeve četiri, jednoj u Cooperu i tri za Vanwall. Brooks je treći u prvenstvu, uz tri pobjede i čak pet odustajanja. Moss je također odustao pet puta, ali Brooks nije ni išao na otvaranje sezone u Argentinu. Tri staze na kojima je — doduše, uz Mossova odustajanja — ostvario pobjede su, redom: Spa-Francorchamps, Nürburgring i Monza. Treba li išta dodati?
Pogibijom Lewisa-Evansa na zatvaranju sezone u Maroku (odnosno, tehnički, šest dana kasnije u Engleskoj, ali od posljedica te nesreće), Vandervell gubi volju. Za razliku od, primjerice, Enza Ferrarija ili Colina Chapmana, nije imao snage nositi se s odgovornošću za nečiju smrt u njegovom bolidu, te momčad napušta ozbiljno natjecanje — nastupit će kasnije na još dvije utrke, razvijati i nove bolide, ali to je sve samo post scriptum ove priče.
Farsa i prije početka
Ta 1959. je bila čudna sezona, koju je Formula 1 dočekala ozbiljno uzdrmana. Otišli su Vanwall i Maserati, Fangio se oprostio, Musso, Collins i Lewis-Evans poginuli, a Hawthorn učinio oboje. Na gridu su bila samo trojica vozača s iskustvom prvenstvene pobjede: Moss, Brooks i Maurice Trintignant. A samo je Brooks bio u tvorničkoj momčadi; Moss i Trintignant vozili su za Roba Walkera, koji jest imao nove Cooperove bolide T51, ali uz upitnik o tome jesu li baš bili na razini onih kojima je raspolagala tvornička momčad.
Brooks je potpisao za Ferrari, koji je očekivao šetnju kroz prvenstvo nakon povlačenja Vanwalla. Brooks je bio dokazani pobjednik, Behra na korak do toga, a u momčadi su bile i nove nade, Phil Hill i Cliff Allison. Na otvaranju sezone Behra je vodio od starta do otkazivanja motora, no zavoji Kneževine davali su prednost okretnim Cooperima. Prvu pobjedu karijere odnio je Jack Brabham, a Brooksovo je drugo mjesto donekle spasilo dan. U čudnoj utrci u Zandvoortu dominirao je Jo Bonnier u BRM-u, donijevši toj britanskoj momčadi prvu, desetljeće iščekivanu pobjedu. Brooks je odustao zbog problema s motorom, no i dok je vozio nije bio ni blizu vrha poretka.
Na brzoj stazi u Reimsu Ferrarijeva je snaga došla do izražaja, Brooks je ostvario pole i potom vodio od starta do cilja, čime se probio na drugo mjesto vozačkog poretka. Behra nije bio te sreće, nakon utrke u kojoj je odustao zbog kvara posvađao se s vođom ekipe, Romolom Tavonijom i udario ga šakom u glavu, što je, očekivano, dovelo do odlaska iz momčadi.
Ferrari je odlučio propustiti utrku u Aintreeju, pa je Brooks nagovorio Vandervella da mu da bolid, ali nije stigao do cilja. Sljedeća je utrka bila na superbrzoj stazi AVUS u Berlinu, a Brooksova šesta i posljednja pobjeda u karijeri ostala je duboko u sjeni Behrine smrti, mada je do nje došlo u pratećoj utrci sportskih automobila. Premda je u sljedeće dvije utrke ostao bez bodova, ni Cooperi nisu bili pouzdaniji, pa je Brooks prije posljednje utrke sezone još bio u matematičkoj borbi za naslov, osam bodova iza Brabhama, a dva i pol iza Mossa.
Ono što je trebalo biti veličanstven završetak sezone pretvorilo se u farsu i prije početka.
Bila je to jedina VN SAD održana na Sebringu, a na treningu su Moss, Brabham i Brooks bili najbrži — samo da bi naknadno treće mjesto dodijeljeno domaćem vozaču Harryu Schellu, koji je na samom završetku kvalifikacija postigao vrijeme šest sekundi bolje od dotadašnjeg… Kasnije se otkrilo da je Schell skratio krug, prošavši prečicom između dva dijela staze, što nitko nije uočio. Zbog te prijevare Brooks je pao u drugi startni red, te ga je na startu s leđa udario novi momčadski kolega Wolfgang von Trips. U skladu s ranijom odlukom, Brooks je otišao u boks i tek nakon dvominutne provjere ispravnosti bolida pristao vratiti se u utrku.
Uvijek radio po svome
Moss je ubrzo odustao zbog kvara, a Brabham poveo. Samo da bi u posljednjem krugu, 400 metara prije cilja, ostao bez goriva… Bruce McLaren i Trintignant projurili su pored njega, a on iskočio iz bolida i počeo ga gurati uzbrdo, prema cilju. Tri minute kasnije, i Brooks je prošao pored njega, ali Brabham je nastavio gurati bolid kako bi prešao ciljnu liniju i bio klasificiran. Odmah iza nje srušio se od umora, ali to je bilo trenutno, a titula prvaka ostala mu je upisana zauvijek. Brooks će pak tim trećim mjestom preteći Mossa i doći do drugog mjesta na kraju sezone, najboljeg u karijeri.
Priča o njemu tu otprilike i završava.
S odlaskom iz Maranella i prelaskom na bolide s motorom iza vozača nestaju vrhunski rezultati, iako i s Cooperom i s BRM-om povremeno završava u bodovima. Neki smatraju da je bio mnogo bolji u bolidima s motorom sprijeda, ali on i danas odlučno to opovrgava, smatrajući da je gubitak volje bio mnogo značajniji od te promjene konfiguracije bolida. Ipak, teško je ne primijetiti da je sve svoje ozbiljnije uspjehe postigao sjedeći iza, a ne ispred motora, ne pokazujući prilagodljivost poput Mossove.
Usprkos tome, čini se da postoji razlog zašto trebamo vjerovati Brooksu, a ne statistici, a za to trebamo samo pogledati njegovu posljednju kompetitivnu sezonu. U BRM-u je 1961. osjetno bolji od momčadskog kolege Grahama Hilla, osvaja šest bodova, spram koleginog jednog, ali na kraju sezone se povlači iz svijeta utrka, s nepunih 30 godina. Trenutak nije mogao biti gori, u Bourneu za sljedeću sezonu slažu najbolji bolid u povijesti te momčadi, pa BRM i Hill sljedeće godine osvajaju titule prvaka… Naravno, teško je tvrditi da bi Brooks nastavio dominirati i te sezone, ali ako je prethodna bila realan odnos snaga momčadskih kolega, ipak ima prostora za razmišljanje o tome što bi bilo da je odlučio odvesti još jednu godinu…
https://www.youtube.com/watch?v=Sd6tK0JPyUM
Žaljenja nema, Brooks je uvijek radio po svome i nije se osvrtao za sobom. Uostalom, nakon povlačenja s utrka ipak je razočarao roditelje ne posvetivši se zubarskoj praksi, nego umjesto toga otvorio Fiatovo predstavništvo u Weybridgeu i počeo se baviti prodajom i popravljanjem automobila. Donedavno je bio rado viđen gost na skupovima oldtimera, a nakon 15-ak godina nagovaranja napisao je i 2012. objavio autobiografiju Poetry in Motion: Autobiography of a supreme Grand Prix driver. Nažalost, nisam je pročitao (rođendan mi je u kolovozu, hvala na pitanju), ali recenzije su uglavnom sjajne. Kako nikada nije osobito mario za publicitet i samopromociju, pomalo me i iznenadila činjenica da je ipak napisao knjigu o svojoj karijeri, ali valjda je s godinama i sam shvatio koliko je zapravo bio značajan.
Ljudi poput Mossa i Brabhama smatrali su ga jednim od najboljih vozača ikada, a i osobno sam sklon staviti ga jako visoko na listu najboljih bez titule. Mossovo prvo mjesto na njoj nije upitno, ali Brooks je u onom uskom krugu ljudi koji se moraju naći pri njenom vrhu. Nadajmo se da će barem u nečemu, životnom vijeku, uspjeti i nadmašiti velikog sunarodnjaka, prijatelja, momčadskog kolegu i povremenog suvozača.
