Upravo sam se vratio u Ženevu i sutra ću dobiti drugo mišljenje o stanju glave. Osobno se osjećam vrlo slabo i bolesno, i dalje moram ležati veći dio dana. Tek nakon što budemo vidjeli novog doktora i čuli njegovo mišljenje, možemo donijeti konačnu odluku o Monaku i Indyju.

Dobio sam ovu nevjerojatnu sliku koja prilično dobro objašnjava nesreću, nisam znao da može letjeti tako visoko. Robin Herd je očito uočio kako krilo odlazi, ali nije mogao vidjeti samu nesreću, jer se dogodila iza zavoja.

Sad bih se vratio na čitavu situaciju, Coline. Utrkujem se u F1 pet godina i napravio sam jednu pogrešku (nabio sam Chrisa Amona u Clermont-Ferrandu) te imao jednu nesreću u Zandvoortu zbog kvara mjenjača, osim toga sam uspijevao izbjeći probleme. Ova se situacija brzo promijenila otkako sam se pridružio tvom timu, prvo u Levinu, pa zbog oscilirajućeg ramena na Eifelrennen F2 utrci i sada u Barceloni.

Iskreno, tvoji su automobili toliko brzi da bismo i dalje bili konkurentni i s nekoliko kilograma viška, iskorištenog za osnaživanje najslabijih dijelova. Usto mislim da bi trebao potrošiti neko vrijeme provjeravajući što rade tvoji razni zaposlenici, siguran sam da bi oscilirajuća ramena na F2 bolidu izgledala drugačije. Molim te, malo razmisli o mojim prijedlozima, mogu voziti samo automobil u koji imam povjerenja, a osjećam da je točka gdje počinje nepovjerenje blizu.

Lijep pozdrav,

Jochen

Manje od godinu i pol dana nakon što je poslao ovo pismo vlasniku Lotusove momčadi, Jochen Rindt je bio mrtav. Danas se navršava točno 50 godina od tog treninga u Monzi, kada je na ulazu u Parabolicu Rindtov Lotus 72 završio u ogradi, najvjerojatnije zbog pucanja prednjeg ovjesa. Riječ je o takvom mjestu na stazi i takvom tipu izlijetanja da uistinu možemo isključiti vozačku pogrešku: ni prvi ni posljednji, Rindt je poginuo zbog mehaničkog kvara na nekom od bolida Colina Chapmana.

Chapmanova filozofija nije bila tajna, mnogo je puta naglasio kako je za njega savršen trkaći bolid onaj koji pobijedi u utrci, a potom se raspadne u pobjedničkom krugu. Filozofija olakšavanja svih komponenti bolida do granice pucanja, a povremeno i preko nje, ono je što je donijelo Lotus na vrh svijeta utrka. Ovo nije fraza: od 1973. do 1975. i ponovo nakratko 1978., Lotus je uistinu bio na vrhu vječne liste po broju pobjeda. Još je samo McLaren 1993.-1994. nakratko uspio izbiti na vrh koji Ferrari gotovo neprikosnoveno drži još od 1952., kada je pretekao Alfa Romeo.

Bijela kaciga sa znakom dolara

Takav pristup donosio je uspjehe, ali i tragedije, ali vozači su svjesno prihvaćali rizik i hrlili Chapmanu, znajući da čovjek radi najbrže bolide na svijetu, bolide koji će im omogućiti pobjede. Samo, po koju cijenu? Chapman je možda i najgenijalniji konstruktor u povijesti utrka, ali je istovremeno, gotovo da možemo reći bez pretjerivanja, i hladnokrvni ubojica.

A priča o Rindtu jedna je od najtragičnijih u dugoj povijesti Lotusove bešćutnosti.

Karl-Jochen je rođen u Mainzu 18. travnja 1942., u miješanom braku Nijemca i Austrijanke. Nažalost, potkraj srpnja 1943. roditelji su mu se zatekli u Hamburgu tijekom savezničke operacije Gomora te bili među procijenjenih 58.000 civilnih žrtava jednog od dotad najvećih zračnih bombardiranja. Siroče je potom poslano u Graz baki i djedu s majčine strane. Mada je zadržao njemačko državljanstvo, Rindt će voziti pod austrijskom trkaćom licencom, ali ustrajno odbijati odgovoriti na pitanje pripadnikom koje se od te dvije nacije više osjeća, nazivajući sebe naprosto Europljanom.

Tome je vjerojatno pridonijelo i školovanje u Engleskoj, kamo ga je poslala baka. Ondje je počeo ići na utrke i pratiti ih, a po povratku u Austriju družio se sa slično orijentiranim entuzijastima. Jedan od njih bio je i Helmut Marko, današnji Red Bullov savjetnik. Jochen je prve trkaće uspjehe ostvario 1961. Simcom Aronde P60 Montlhéry koju je dobio za 18. rođendan, a kada je baka shvatila da se unuk ozbiljno naumio utrkivati, kupila mu je mnogo prikladniji automobil, Alfa Romeo Giuliettu TI.

Rindtovo razdoblje u Formuli 1 odredilo je budućnost tog sporta i pokrenulo lanac događaja koje će ga zauvijek promijeniti

Uspon je bio strelovit. Već 1963. počinje voziti Formulu Junior, a sljedeće godine, nakon što je s navršenih 21 stekao pravo raspolagati roditeljskim nasljedstvom, kupuje Brabham Formule 2 i prijavljuje se za utrku u Mallory Parku. Najbrži je na treningu, ali nakon kvara na kvačilu završava treći, iza Jima Clarka i Petera Arundella. Kako je sve potrošio na kupnju bolida, ne posve ironično nastupa s bijelom kacigom na čijoj je jednoj strani znak dolara, a na drugoj natpis For sale. Preko noći popravlja kvar te sutradan nastupa na novoj utrci, u Crystal Palaceu. Pobjeđuje u prvoj kvalifikacijskoj utrci, kao i u finalnoj ispred Grahama Hilla. Na gridu su bili još i Clark i Denny Hulme, da ne idemo dalje od svjetskih prvaka…

Kada se tako predstavite samoj središnjici trkaćeg svijeta, za vas nema zime: izvanserijski talent odmah je prepoznat i već tri mjeseca kasnije. U Brabhamu — momčadi Roba Walkera, legendarnog privatnika iz obitelji, prepoznat ćete prezime, škotskih proizvođača stanovitog alkoholnog pića, ostvaruje debi u Formuli 1, na domaćoj Velikoj nagradi Austrije.

Pobjeđivanje po nižim kategorijama

No vratimo se ipak malo Formuli 2.

Danas je to natjecanje mladih nada, aspiranata čije su oči uperene u svijet Formule 1, ali 1960-ih uopće nije bilo tako. Svakako, bolidi su sporiji i jeftiniji, ali u njima su se, vikendima u kojima nije bilo F1 utrka, nadmetali oni isti vozači koje smo gledali u Svjetskom prvenstvu. Rindt nije oduševio u ta prva dva nastupa pobjeđujući klince koji su bili tek u usponu karijere, on se borio protiv više-manje istog grida kakav ste mogli vidjeti na tadašnjim utrkama Formule 1, najboljih vozača na svijetu, onih koje trebaš pobijediti kako bi postao velik. Ista će situacija nastaviti biti praksom otprilike do kraja desetljeća, svi najbolji vozit će i F2, samo uz jednu razliku: čovjek kojeg je trebalo pobijediti zvao se Jochen Rindt.

U najjačoj kategoriji mučit će se s nekonkurentnim bolidima, ali u Formuli 2 uredno će pobjeđivati iste ljude čijim F1 rezultatima nije uspijevao doći ni blizu. Zapravo, u mnogo sam navrata vidio da ga proglašavaju najboljim vozačem u povijesti ove kategorije i samo potvrdno kimnuo glavom. To možda govori i više o njegovoj stvarnoj kvaliteti i veličini od samih F1 rezultata. No, ni vi vjerojatno ne biste čitali ovaj članak da govori samo o toj kategoriji, pa se vraćamo onome što je svima atraktivnije…

U Austriji je odustao, ali već ga je za sljedeću sezonu angažirao Roy Salvadori, veliki vozač i pobjednik Le Mansa, a sada novi gazda legendarne Cooperove momčadi. Nažalost, od momčadi je ostalo samo ime: John Cooper je otišao, a Bruce McLaren vozio posljednju sezonu prije nego što će osnovati vlastitu momčad. Bolidi su bili nekonkurentni, austrijski vozač je samo dvaput uspio osvojiti bodove, ali za sljedeću godinu spremalo se iznenađenje: reaktiviranje starog, ali dorađenog Maseratijeva V12 motora.

Slabije uspjehe u Formuli 1 Jochen nije kompenzirao samo u za broj nižoj kategoriji: u paru s Mastenom Gregoryjem osvojio je 24 sata Le Mansa, vozeći Ferrari momčadi NART — i to mada su zapravo samo pokušavali uništiti auto i odustati, te pokupiti novac za nastup… Planovi se rijetko kada izjalove na tako savršen način — ako niste, svakako pročitate detaljnu priču o toj utrci. Mada se nije toliko bavio utrkama izdržljivosti, Rindt je imao što za pokazati i u njima, iste je godine osvojio i 200 milja Zeltwega, a gotovo iz zezancije nanizao je i nekoliko pobjeda Abarthom u manjim, austrijskim utrkama. Kasnije će u utrkama izdržljivosti uglavnom voziti Porsche i ostvariti još nekoliko lijepih pobjeda, a svakako vrijedi spomenuti i onu na 4 sata Sebringa 1966. u Alfa Romeu GTA.

No, Rindtova su sudbina ipak bile utrke formula.

Jedan poziv mijenja sve

S četiri uzastopne pobjede sredinom sezone 1966. Jack Brabham je osigurao vozački, a i konstruktorski naslov svojoj momčadi, ali Cooper se borio s Ferrarijem za drugu poziciju koja će im na kraju uteći za bod. Bizarno, nakon samo tri utrke, prva se Ferrarijeva zvijezda John Surtees posvađao s ekipom i prešao u Cooper. Rindt je marljivo skupljao bodove i prvenstvo završio na trećem mjestu, a najbliže pobjedi se našao u Belgiji. Vodio je čak 23 kruga, ali u završnici je zbog kvara morao prepustiti pobjedu Surteesu, tada još u Ferrariju. Druga mjesta na toj utrci i u Watkins Glenu bili su najbolji rezultati sezone, koju je momčad okrunila Surteesovom pobjedom u posljednjoj utrci u Meksiku. Maserati će čak i nazvati svoj sljedeći cestovni model Mexico, u čast te pobjede.

Bio je to labuđi pjev, podcrtan pobjedom Pedra Rodrigueza na prvoj utrci sljedeće sezone, u Kyalamiju. Nikad nakon toga Cooper više nije izgledao kao bolid sposoban za pobjede, a momčad će se raspasti do 1969. Uz seriju odustajanja Rindt je uspio ostvariti samo dva četvrta mjesta rijekom sezone te odustao od momčadi i potpisao novi ugovor za 1968., s Brabhamom.

Ta je momčad osvojila i vozačke i konstruktorske naslove u prethodne dvije sezone, ali novookrunjeni je svjetski prvak Hulme bio na izlaznim vratima, nakon što je titule u direktnoj borbi lišio momčadskog kolegu i vlasnika ekipe. Na papiru, bilo je to najbolje mjesto kamo jedan vozač može otići; u praksi, pokazat će se, dramatičan promašaj.

S novim motorom Ford Cosworth DFV, Lotusova će se momčad pokazati uvjerljivo najboljom 1968., a nakon Clarkove smrti (uzrokovane, budimo ipak iskreni, pucanjem gume, a ne neke mehaničke komponente) titulu će odnijeti Hill. Brabham pada tek na osmo mjesto konstruktorskog poretka, a jedini rezultati vrijedni pamćenja u čitavoj sezoni bila su dva Rindtova treća mjesta — ujedno i jedine utrke u kojima je došao do cilja. Te se sezone bez većeg uspjeha, primijećen jedino po spektakularnoj nesreći na treningu, okušao i na utrci Indy 500, za upravljačem Eaglea.

Premda je već dvije sezone završavao iza 10. mjesta vozačkog poretka, Rindt je i dalje smatran jednim od najboljih vozača na gridu, ponajprije zbog onog što je pokazivao u Formuli 2, te nije začudilo što je dobio poziv iz Lotusa za 1969.

Poziv koji će mu promijeniti, ali na kraju i okončati život.

Dominantan što god vozio

Za nesreću u Montjuicu, o kojoj piše u onom pismu s početka teksta, bio je vjerojatno i sam barem djelomično odgovoran. Bilo je to ono čudno razdoblje pionirskih aerodinamičkih istraživanja, kada su na nekim utrkama bolidi nastupali bez stabilizatora, na nekima sa srednje visokima, ponekad s izrazito visokima, a u nekim trenucima čak i s po dva seta, na prednjem i stražnjem kraju bolida. Nitko zapravo nije znao znanstveno obrazložiti i projektirati ih, pa je dolazilo i do dramatičnih pucanja i nesreća.

Takva se u Španjolskoj, gdje je Lotus isprobavao izrazito tanke i visoke stabilizatore, dogodila Hillu, nakon čega su desetak krugova pozivali svog drugog vozača da dođe u boks kako bi provjerili u kakvom je stanju bolid. No, Rindt je ignorirao te pozive: vodio je od starta utrke i, činilo se, jurio prema svojoj prvoj F1 pobjedi…

Srećom, ozljede su ipak bile relativno lakše te je propustio samo jednu utrku, u Monaku (i, izvan prvenstva, Indy), a potom zaredao s dobrim rezultatima. Okrunio ih je, napokon, i pobjedom, u Watkins Glenu, u svom 50. nastupu u Formuli 1. Završio je prvenstvo na četvrtom mjestu, a momčad na trećem, iza Matre i — možemo se opet zapitati oko ispravnosti procjene kada je trebalo otići odande — oporavljenog Brabhama.

Chapman je preferirao imati momčad orijentiranu prema jednom vrhunskom vozaču te je bez imalo sentimenta prije početka 1970. otkazao suradnju Hillu, čovjeku koji mu je samo dvije godine ranije donio titulu prvaka, angažirao osrednjeg Johna Milesa i posvetio se Rindtovu usponu na vrh. Otežanom činjenicom da se na gridu nalazilo pet ili šest momčadi sposobnih za pobjede, ali i problemima s razvojem novog modela 72.

Rindt je preferirao raniji 49, te je čak i na prevaru natjeran da vozi noviji bolid — jednom ili dvaput dogodilo se da dođe na utrku i ondje otkrije da su dovezli samo 72! Zapravo, borba protiv vjetrenjača i uporno oglušivanje na sve njegove prijedloge obilježili su obje sezone u Lotusu. Ta je praksa vjerojatno vukla korijene još iz vremena Clarka, notorno nesklonog davanju sugestija o poboljšavanju bolida…

No, u praksi je Rindt 1970. bio dominantan što god vozio, 49 ili 72. U Monaku je doslovno u posljednjem krugu oteo pobjedu Brabhamu, nakon Australčeve netipične greške i prosklizavanja u ogradu. A tada je uslijedilo, činilo se, savršeno ljeto: s četiri pobjede u nizu, u Zandvoortu, Clermont-Ferrandu, na Brands Hatchu i Hockenheimringu, našao se u uvjerljivom vodstvu u prvenstvu, s velikih 20 bodova prednosti ispred Brabhama. Ista je razlika ostala i nakon domaće utrke, VN Austrije, u kojoj niti jedan niti drugi nisu došli do bodova, a pobjedu je odnijela dolazeća Ferrarijeva zvijezda, mlađahni Jacky Ickx.

Volio bih reći kako je 200-tinjak kilometara dalje, u Petrovoj bolnici, jedna dan ranije rođena beba osluškivala udaljenu grmljavinu motora, ali to bi ipak bilo pretjerivanje, tek ću četiri do pet godina potom postati svjestan Formule 1 i početi pamtiti prezimena vozača…

Lanac promjena

Sljedeća je utrka bila u superbrzoj Monzi i Rindt nije bio zadovoljan brzinom bolida koji se teško mogao nositi s Ferrarijima. Isprobavali su različite opcije mjenjača i aerodinamike, ali ništa nije u potpunosti funkcioniralo. Kada je na treningu došlo do pucanja ovjesa, Rindt je odletio u ogradu, a ona je, odnosno pogrešan način njenog postavljanja, proglašena odgovornom za njegovu smrt, mada je i Chapman bio optužen. Parnica se dugo vukla na sudu, a smatra se da su i ostaci bolida još i danas, nerestaurirani, u jednoj privatnoj kolekciji u Milanu, jedva spašeni od preše.

https://www.youtube.com/watch?v=puzMzAAY5Ug 

Sljedećeg dana pobjedu nije odnio nitko od najbližih pratitelja, nego mladi Clay Regazzoni. Nakon pobjede u Kanadi Ickx je postao jedini vozač koji je još imao teoretske šanse bodovno prestići Rindta, ali čulo se mnogo škrgutanja zubima. Jackie Stewart, kome je austrijski vozač bio gotovo pa desna ruka u križarskom ratu za povećanje sigurnosti Formule 1, javno je obznanio kako će dati sve od sebe na stazi kako bi spriječio Ickxa i pomogao prijatelju da posthumno osvoji titulu. No, doimalo se da je i samom belgijskom vozaču laknulo kada je u Watkins Glenu morao ući u boks na popravak kvara vezanog za dovod goriva i de facto izgubio priliku za osvajanje naslova.

Formula 1 dobila je prvog, a srećom, zasad i, nadajmo se, zauvijek, i jedinog posthumnog prvaka.

Nagradu je primila Jochenova udovica Nina, godinama omiljeno lice paddocka i velika modna ikona onog doba. Njeno će vam ime vjerojatno biti poznato i danas, ako ste kolekcionar rijetkih satova: jedan model Compaxa univerzalno je poznat pod njim. Jedino im je dijete bila kćerka Natasha, tako da tradicija utrkivanja unutar porodice nije nastavljena.

Rindtovo razdoblje u Formuli 1 odredilo je budućnost tog sporta i pokrenulo lanac događaja koje će ga zauvijek promijeniti, mada na način koji za njegova života nitko nije mogao pretpostaviti. Nakon što se potkraj 1950-ih Bernie Ecclestone okušao ne samo u ulozi vozača, nego i kao menadžer Stewarta Lewis-Evansa, smrt pulena ohladila ga je i udaljila od Formule 1. Onamo se neočekivano vratio kao — Jochenov menadžer… I ponovo zagrijao za F1, toliko da ju je s vremenom pokorio i prisvojio, te desetljećima vladao njom.

Austrija je vrlo brzo dobila novog, još većeg prvaka, Nikija Laudu, kasnije dala još odličnih vozača poput Gerharda Bergera i Alexandera Wurza. Njemačka se vratila na međuratnu poziciju vozačke velesile, stvorivši takve velikane kao što su Michael Schumacher, Sebastian Vettel i Nico Rosberg. No, ne smijemo zaboraviti da na početku velike šampionske F1 priče, prije svih njih, stoji neprežaljeni as, Jochen Rindt, bez kojeg smo ostali prije točno 50 godina.

As koji je naslućivao svoju sudbinu, ali je nije mogao promijeniti. Barem ne pismima.