Postoji li recept za pravilni razvoj teniskog talenta i dugovječnost na terenu?

O Istoku, Zapadu, roditeljima, zabavi...

U moru primjera raznih razvojnih puteva tenisača, nemoguće je naći ‘pravi’ model. Pravi put kao takav ne postoji. Svaki igrač kao jedinka za sebe ima svoj put, koji ne mora nužno biti pravi za nekog drugog igrača – jer kad bi postojalo univerzalno rješenje, svi bi ga već iskoristili.

U vrijeme kad tehnologija gura prema naprijed znanost, pa samim time i sport, karijere sportaša traju osjetno duže nego prije. Više se brine o prehrani, o kondicijskoj pripremi, videoanalize zadiru u najsitnije detalje tehničkih komponenti, a statistika poprima nove oblike i brojke. U tenisu imamo priliku vidjeti kako stara garda ponovno vlada vrhom i kako se tenis igra na najvišem nivou i debelo nakon 30. godine života, što se ranije smatralo nekakvom magičnom granicom nakon koje sve sposobnosti naglo padaju i počinju se postavljati pitanja o mirovini.

Nameću se pitanja: kako raditi s tenisačem ili tenisačicom da doživi vrhunac u svojim srednjim ili kasnim dvadesetima? Kako da karijera koja traje tako dugo opstane na visokom nivou i da želja igrača ili igračice ne splasne?

Loše kopije i preforsiranja

Često se u tenisu događa da roditelji, koji su najčešće jedini financijeri svojih sinova i kćeri, odlučuju o putu kojeg će birati njihova djeca. Često se događa da na terenu pored svog djeteta vide nekog formiranog igrača profesionalca i počnu precrtavati ono što on radi na terenu, bez ikakve ideje o razvojnoj fazi u kojoj je njihovo dijete i o kontekstu u kojem je igrač na terenu provodio svoju vježbu.

Također, nerijetki su slučajevi gdje se djecu toliko drila i cijedi da dođe do kontraefekta u kojem dijete počinje mrziti tenis. Time dolazi do prestanka bavljenja prije nego što bi profesionalna karijera trebala uopće početi. Roditelji to možda rade iz dobre namjere i često iz potrebe da se skupa karijera počne čim prije sama financirati, ali nerijetko je učinak sasvim suprotan od željenog.

Razlika između Istoka i Zapada

Oduvijek postoje razlike u pristupu sportašima s obzirom na podneblje iz kojeg dolaze. Kineski dril bez trunke emocije, kruti i bešćutni sovjetski režimi, disciplinirana njemačka škola, lucidni balkanski talent, američki motivirajući govori na rubu ispiranja mozga. No, za ovu je temu zanimljiva razlika u volumenu treninga kod mlađih kategorija, koja se manifestira u usporedbi europskog Istoka i Zapada.

Kad pogledate WTA rang listu, dobijete dojam da se ženskim tenisom bave samo djevojke u zemljama bivšeg Istočnog bloka. Sva ta prezimena koja završavaju na „–ova“ i „–ska“…. Puno je njih uspjelo pomoću bezbrojnih treninga gdje se dijete guralo preko svih granica mogućnosti. Puno je njih bilo djeca-projekti koje su mame i tate tretirali i odgajali kao vojnike, rođene da cijeli svoj život posvete samo jednoj stvari – tenisu, a jedino mjerilo uspjeha je bio rezultat.

Naspram krutog i hladnokrvnog Istoka nailazimo na razvijeni, sofisticirani, blještavi i pedagoški Zapad. Infrastruktura o kojoj Istok može samo sanjati i nezamisliva sredstva uložena u sport. Prvi je cilj zabava i zdrav život. Na treninzima nema povišenih tonova, psovki ili živciranja.

Jedan hrvatski trener koji radi u njemačkoj ispričao mi je anegdotu s treninga 10-godišnje djece. U toj je dobi fokus bio samo na tome da se djeca igraju i zabavljaju na terenu. Otprilike pola djece u grupi porijeklom je bilo s područja bivše Jugoslavije. Po razini talenta nije bilo neke velike razlike, ali jest u odgoju. Kad je trener rekao da je na redu odmor, mali bi Nijemci sjeli na klupe, uhvatili svoje izotonične napitke i pričali. Klinci roditelja s područja ex-Yu su za to vrijeme s druge strane terena igrali nogomet.

Frekvencija, ekstenzitet i intenzitet

Iako nema univerzalno ispravnog puta, određene razvojne faze se mogu definirati i postaviti smjernice koje bi na velikoj većini djece trebale funkcionirati. Znanost i teorija treninga rekli su svoje, iako mnogo roditelja smatra da može prevariti sistem.

S djecom do 12. godine ne treba pretjerivati s treningom. To je preosjetljiva dob u kojoj puno treninga ne donosi ništa. Više od drila potrebno je kroz igru djecu tehnički usavršavati da budu spremna za taktičke komponente u kasnijoj dobi. Tek dolaskom u dob od 14 do 15 godina uz ekstenzitet se diže i frekvencija treninga. To je faza u kojoj djeca imaju puno energije i može ih se početi ‘uprezati’, pa se i trenažni dani sastoje od dva treninga dnevno.

Vrhunac volumena treninga bi trebao biti u srednjim 20-ima, kako bi u zrelim godinama igrač ili igračica bili na najvišem stupnju svojih motoričkih sposobnosti, ali i mentalno najspremniji. Nakon tog perioda, prvo se smanjuje ekstenzitet. Nema potrebe više po cijele dane provoditi na terenu jer većina sposobnosti je dotakla svoj vrhunac. Radi se kraće, uz visoki intenzitet i nepromijenjenu frekvenciju treninga.

Dolaskom do nekad magične brojke 30, ali i kasnije, ulazi se u fazu u kojoj dolazi do smanjenja ekstenziteta i frekvencije treninga, a ono vrijeme koje se provodi na terenu je visokog intenziteta. Kondicijski treninzi se sve više pretvaraju u preventivne ili proprioceptivne treninge, a sati provedeni na terenu se prebacuju na fizioterapeutski stol. Također, smanjuje se i broj turnira koje igrač ili igračica igra u sezoni.

Školovanje i licenciranje

Znam da postoji masa primjera koji se ne uklapaju u spomenutu shemu, ali to bi trebale biti iznimke a ne niti vodilje. Ovaj sistem daje igraču/ici najveću šansu da doživi vrhunac karijere u srednjim ili kasnim dvadesetima, ali i da mu/joj karijera potraje što duže.

U realizaciji te sheme prije svega je potrebno adekvatno obrazovanje trenera, pogotovo onih koji rade s djecom mlađih uzrasta. Ipak je to period u kojem se usađuju osnove tenisa, ali i osjetljivi period ljudskog života u kojem treba imati pedagoške sposobnosti. Nužno je za sve trenere mlađih kategorija da prođu određene škole, seminare ili tečajeve, jer nemaju svi prirodni talent za rad i komunikaciju s djecom. Uz potrebno obrazovanje, važno je spomenuti i licenciranje, koje ne bi trebalo biti preskupo – ali ni prejednostavno, da se kroz sistem ne bi provukle neznalice ili roditelji koji misle da sami znaju sve o radu s nižim uzrasnim kategorijama.

Naposljetku, treneri osim igrača stvaraju i ljude koje usmjeravaju u život. Iako sport može donijeti ogromne zarade, zanemariv postotak djece koja se bave sportom zapravo ostvari profesionalnu karijeru. Toga uvijek treba biti svjestan i zato fokus u razvoju djeteta ipak mora biti na zabavi.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.