I opet se sve dogodilo kao san. Tako ćemo i upamtiti ovo prvenstvo. Dugački blagdani su završeni i tek moramo shvatiti što smo sve vidjeli — a to nećemo biti u stanju, osim razmišljajući o svemu tome kao o snu, graničniku našeg osobnog vremena unutar kojeg se događa sve ono što nazivamo svakodnevicom od koje nekad nemamo načina pobjeći. Onako kako to urade neki dječaci koji uzmu loptu i krenu u trk ka oslobađanju od svega što nam se prikrpalo poput kožne bolesti.

Trebao nam je vjetar, samo dašak kako bismo barem na sekundu udahnuli spasonosni zrak i vidjeli stvari onakvima kakve jesu i kakve nikada neće biti.

POTEZ DANA

Sjetio sam se onoga kojeg su zvali “sin vjetra”. Ime i prezime — Claudio Caniggia. Sjetio sam ga se kada sam vidio jednog drugog sina koji me podsjeća koliko sam zapravo ostario. Jer gledao sam na terenu i njegova oca.

Pokušajte se vi otresti Declana Ricea i pojuriti ka kaznenom prostoru. Nema veze kako je sve završilo. Lopta je otišla pokraj gola, a meni se, omamljenom od nogometnog overdosea i teškog, ljepljivog zraka, u misli vratio onaj koji je na isti način hrlio ka slobodi. Taj dugački korak, nošenje braniča na leđima, brzina koju oni ne mogu pratiti… Kao putovanje kroz vrijeme do grive Claudia Caniggije. A onda je to ponovio nekoliko puta tijekom utakmice i… Da ga nisu izgazili, nikad utakmica ne bi došla do penala, uvjeren sam u to kao što sam uvjeren da će doći neki vjetar i otvoriti pukotinu u ljetu kako bismo udahnuli barem malo kisika.

Federico Chiesa bio je vjetar koji je otvarao pukotine u bijelom zidu engleske obrane.

I, ponavljam, nebitno je kako su njegove akcije završavale. Možemo zamisliti da bi jedna od njih kad-tad završila konačnim klimaksom koji bi rastjerao težak, ustajali zrak, maglu kakvu su Englezi nanijeli nad Wembleyjev travnjak.

Nogomet volimo jer se ne može sve izmjeriti. Ne moraju sve stvari koje volimo kod nogometa uroditi konačnim rješenjem; neke su lijepe jer nam bude sjećanja, neke naprosto jer vidimo kako se netko pokušava osloboditi i time pokazati put ostalima. Poput vjetra, tako je djelovao Chiesa i tako uspostavio kontinuitet, jedini dokaz da je život postojao i da će ga i dalje biti. I kada prođu blagdani i kada nas umori sve ono između…