NOĆNA IZMAGLICA
Lako prolaze dani. Lopta krene s centra, pojavi se kao jutarnje sunce na istoku i otkotrlja se u noć. Neka se nebeska djeca dodaju suncem prebacujući ga preko naših glava. Zurim u mirnu, sparnu noć. Sjećam se kako sam se uspavljivao maštajući kako uzimam loptu i postajem neuhvatljiv. Ne znam hrlim li ka nečemu ili pak od nečega bježim. Ne znam ni je li pobjeda bitna i može li se uopće pobijediti, ali nitko me ne može uhvatiti, a time ni povrijediti. Slobodan sam i samo idem, dišem, živim i toliko je lijepo da od radosti počnem trčati.
Priča se kako Garrincha, čuvena Ptičica, često nije znao koji je rezultat utakmice koju je upravo bio odigrao. Nije ga to interesiralo. On se igrao, lepršao oko suparnika kao kolibri. Ostavio bi loptu iza sebe, krenuo bez nje naprijed i pokazao suparniku koliko je glup i krvoločan jer, eto, više želi uloviti njega nego uzeti loptu. Onda bi se vratio po nju i pokazao mu kako moraš voljeti loptu da bi ti ljubav bila uzvraćena. Ostavio bi ga iza sebe kao grad koji napuštaju ljubavnici bjegunci. Ptičica i lopta. Bijeg od besmisla u samo srce igre tamo gdje su svi oduvijek i zauvijek djeca. Samo su rijetki znali stići onamo.
Recimo, takav je, valja vjerovati Eduardu Galeanu, bio Juan Alberto Pepe Schiaffino. Dječak Galeano je navijao za Nacional i pokušavao ga omrznuti, jer Schiaffino je igrao za Peñarol i time mu nanosio duševne boli. Ali koliko god se trudio, nije mu to uspijevalo. Schiaffino je, naprosto, igrao tako da si ga morao voljeti ako uistinu voliš nogomet. Ta je ljubav morala ostati tajna, aplauze koje mu je htio uputiti tapšao je u dječačkom srcu. A sigurno je bolno voljeti suparnika — želiš ga pobijediti, ali ne želiš mu nikakvo zlo; htio bi, i ako ga uspiješ svladati, da on ne bude ponižen jer je ono što umije veće i važnije od pobjeda i poraza. Pepe Schiaffino je igru svojeg tima, piše Galeano, gradio dodavanjima kao da teren promatra s najviše kule na stadionu.
POTEZ DANA
Sjetio sam se te rečenice kada sam ugledao kako lopta prolazi preko turske obrane bez ikakve muke kao sunce preko ljetnog nebeskog svoda. Kada se nešto takvo dogodi onda ni profesionalni promašivač prigoda Aaron Ramsey ne može omanuti.
Dugo se već pitamo gdje je nestao onaj Gareth Bale kojemu je u juniorskim uzrastima bilo zabranjeno igrati lijevom nogom kako bi njegove kolege imale šansu sastaviti se s loptom. Govore kako dane voli provoditi na golf terenu te da je ondje ostavio volju i talent. Kad, gle čuda! Nešto je iz golfa uspio prenijeti u nogomet.
Onu loptu koja nadsvodnjava obrane prema Ramseyju je poslao baš kao da je palicom udario golf lopticu. Letjela je kao da na terenu nema nikoga da bi se gotovo niotkuda pojavio Ramsey i golf loptica u njegovim nogama je ponovno postala ona veća, nogometna. To su takvi trenuci. Odjednom ti se učini kako si sam na svijetu, tu ste samo ti i lopta i nikakvih prepreka ispred vas nema. Bale je u mislima izbrisao sve oko sebe i prebacio prepreke kao da se rješava životnih muka. Tako to mora biti ako stvarno znaš da se živi za samo jedan trenutak onog divnog, slatkog osjećaja slobode.
