RUB IZMAGLICE
Na prozorima i balkonima okolnih zgrada ljudi pokušavaju uhvatiti zrak poput onih Marquesovih riba što plutaju južnoameričkim zrakom. Samo jedan pristojan, svjež udah mogao bi odlijepiti sparinu s naše kože. Nadamo se, tako, nekom iznenadnom rješenju kao što su to morali raditi i oni prije nas. Živi se za taj kratki trenutak koji bi nam mogao promijeniti sudbinu. Svi cijeli život sanjamo kako nam uspijeva samo jedan jedini trik koji bi s naše kože i naših života odlijepio svu muku i nedaće.
To mora biti nešto neočekivano; nešto poput, recimo, onog Brazila kojeg nismo mogli prepoznati danas davnog ljeta 1994. kada su sami sebi rekli da su dugo, predugo bili divni gubitnici čiju su ljepotu oplakivali svi koji su voljeli njihov jogo bonito. Odlučni promijeniti sebe kako bi pokazali da mogu pobijediti na drugačiji način, bili su spremni na sve. Igra je postala nevažna, bitan je bio isključivo cilj. A kako bi prekinuli niz koji je prijetio postati njihova sudbina, kapetansku je vrpcu nakon uvodnih utakmica morao uzeti Dunga. Uzeo ju je s ruke jednom mlađem bratu koji je bio tu ne bi li ostvario san koji njegov brat nikada nije dosegnuo.
Rai je bio tu kako bi ‘boginju’ dotaknuo rukama svog brata, onog tipa kojeg svi znamo po nadimku Doktor, a kojeg tako često spominjem, između ostalog, zato što je uvijek ostao uspravnih leđa. Tužni mudrac Socrates sigurno je pljunuo u stranu vidjevši kako igra njegov Brazil, ali mu je vjerojatno bilo barem malo drago zbog skinutih uroka kada je na koncu boginja stigla kući, a s njom i njegov mali, nikada dovoljno cijenjeni brat Rai.
POTEZ DANA
Nekako i nije moglo biti drugačije. Ova je Belgija došla na Euro kako bi ostvarila cilj, a da bi to postigla mora ostvarivati i teške, na trenutke mučne pobjede. Trebali su Belgijanci neko neočekivano rješenje, samo trenutak svježeg zraka kako bi pobijedili sami sebe.
Znao je to i na muke bio spreman i njihov kapetan, kojeg već dugo zovu debeljkom čiji su najbolji dani prošlost. A onda je iznenada, samo na trenutak zrak postao svjež i lopta je u luku prevalila dugih 25 metara i odsjela iza leđa Ruija Patricija. Belgija je dobila neophodnu dozu zraka kako bi izdržala sve daljnje muke i pobijedila strah od nečega što je već prijetilo postati usudom koji će i nju, kao Zicov i Socratesov Brazil, svrstati među divne gubitnike.
Teret s leđa belgijskog kapetana skinuo je njegov mlađi, nedovoljno cijenjeni brat. Thorgan Hazard dopunio je boce s kisikom svom bratu Edenu i ostalim suigračima kako bi i dalje mogli sanjati konačnu potvrdu da su velika momčad, ona od najvećih, kojima vrata nogometnog raja ne ostaju uvijek zalupljena ispred nosa.
