Sve počinje snom jednog dječaka koji zadivljeno gleda loptu. Zabavlja kako odskače, kako se kotrlja, kako mu se drugi rado pridružuju u igri. Nema ljepšeg osjećaja. Kada mu dopuste da se igra osjeća nešto što ne umije objasniti. Kasnije će shvatiti da se taj osjeća naziva — sloboda. I cijeli će život posvetiti ponovnom prizivanju tog osjećaja. Svakog će dana uzimati loptu, oslobađajući sebe donosit će radost drugima. Gledat će ga kao spasitelja, onog koji donosi osmijehe. Ali neće mu uvijek biti lako. Sa sebe je odavno zbacio okove ali 20 dugih godina trajala je njegova borba za radost onih koji su u njemu vidjeli izbavitelja.

POTEZ DANA

Dvadeset godina i 122 utakmice nakon što je započeo borbu za radost drugih Goran Pandev je skinuo kapetansku vrpcu s ruke i napustio travnjak. Suigrači su mu napravili počasni špalir.

Gledao sam taj prizor i vidio kako napušta travnjak korakom iz nekog davnog vremena. Uspio je prevariti čak i vrijeme. Nije imao izbora. U pitanju je bilo ostvarivanje jednog davnog sna. Na stolu su bili osmijesi onih koji su u njemu vidjeli proroka koji će ih izbaviti iz ropstva svakodnevice. Sada je konačno mogao predati vrpcu nekom drugom. Njegov san je došao iz prošlosti kako bi ostao u vječnosti. Prorok je obavio svoj dio zadataka, drugi se sada mogu igrati prateći njegove tragove.

Pandev im je pokazao mjesto na kojemu stanuje radost. Njihovo je samo da je njeguju. A svi skupa znaju, može vrpca stajati oko ruke bilo kojeg drugog igrača ali to će zauvijek, dok vječno sunce sja, biti ruka Gorana Pandeva, ona koja pokazuje put.