IZMAGLICA
Vrijeme obrubljujemo ritualima i blagdanima. Trebaju nam kako bismo se vratili sebi, sjetili topline doma i uspostavili kontinuitet življenja. Tako se tješimo i bježimo od privremenosti. Vraćamo se knjigama i glazbi koju volimo. Imamo termine za nogomet i basket na kojima susrećemo prijatelje. Slavimo rođendane. A svake dvije godine radujemo se dolasku nogometnih prvenstava.
Uspomene rastu iz izmaglice. Ponekad se pitam rastu li moja sjećanja na europska i svjetska prvenstva iz iste izmaglice zato što se uvijek igraju ljeti. Zrak je tada bijel od svjetla od iste vrste iz kojeg lijeno izmile sjećanja. S vrelinom postanemo tromi i lijeni. To se naše tijelo buni protiv osmosatnog radnog vremena. A nogometne utakmice postaju nešto što nas polako vraća u stanje bezbrižnosti. Poput blagdana, dragih poznatih rituala koji prizivaju i draga lica kojima s godinama sve više sličimo. U svemu tome je ljudska težnja da održi život i spasi ga ralja apsurda.
POTEZ DANA
Život se vratio! — uskliknulo je čovječanstvo nakon što je Andrea Bocelli otpjevao ariju iz Turandota.
Možemo ponovno zajedno pjevati i igrati se. Možemo zavrtjeti loptu poput globusa. Gledati u nju dok nas ne uhvati vrtoglavica. Putovati s njom rasplinute svijesti tromi kao vreo ljetni dan. Zamišljati život bez briga. Odbaciti kalendare. Ponašati se i brbljati kao djeca. Dangubiti. Što li sve ne snatrimo opijeni suncem, životom i igrom? Samo da planet ne zastane, neka vrtoglavica nema kraja…
A kozmos ima nekakav južnjački grub smisao za poantu. Kozmos upozorava kao otac teške ruke — život je neobična i krhka pojava! Zato nastavljam dalje teških misli. Nikako da ih napusti trenutak kada je Christian Eriksen posrnuo i beživotno pao na travnjak. Svi su ostali šokirani. Ukočeni kao nakon nekog slobodnjaka, toliko savršenog da se ni vratar ni navijači nisu ni pomaknuli dok se lopta koprcala u mreži. Nijem sam sjedio ispred ekrana. Eriksenu je pritrčao njegov kapetan, okrenuo ga, izvadio mu jezik i time mu spasio život. Simon Kjær je zatim okupio cijelu momčad oko Eriksena. Trebalo je zaštiti prijatelja i suigrača od pohlepnih kamera željnih tragičnih i mučnih scena koje odavno postižu najveću cijenu na tržištu informacija.
Ovim postupcima Kjaer i njegovi suigrači nisu samo spasili život Eriksenu; sačuvali su dostojanstvo života ispred pohlepe. Nijedna gesta, nikakav drugi potez nije više mogao pokazati kakav čovjek treba biti, kakva igra treba biti. A kozmos je nakon toga možda i čuo molitve svih nas diljem svijeta, toliko različitih i toliko nemoćnih, zato što smo bili kao jedno i omogućili životu jednu malu slatku pobjedu.
