Gledam krošnje. Ne pomiču se. Ili je to samo privid ako znam da se planet nečujno okreće, pa time na put vodi krošnje. Kao da smo na brodu ili u vlaku. Stojimo, a ipak prevaljujemo razdaljine. Prostor možemo svladati, ali ovo je putovanje od noći do dana, kroz vrijeme. Uvijek u jedinom mogućem smjeru.
Albert Camus je u mladosti bio vratar. Stajao je među vratnicama i promatrao kako se lopta kotrlja po terenu. Dok je pratio njenu putanju i planet na kojem se sve to odvijalo, kotrljao se oko sebe kao lopta i jednako tako išao putanjom oko zvijezde koja mu je pržila potiljak. Nitko to ne može znati, ali možda je baš na nekoj od utakmica dobio sunčanicu koja je na početku njegovog glasovitog romana Stranac odredila Meursaultovu sudbinu.
Govoreći o sudbini lika u svom romanu, Camus je rekao: “Sve što sam htio reći je to da je junak moje knjige osuđen zbog toga što nije igrao igru onako kako se od njega očekuje.”
Vratari su, prije svega, stranci, uljezi u igri. Oni ne igraju i zato su osuđeni biti na udaru. A granica koja ih dijeli od prihvaćanja do bivanja jedinim krivcem, izopćenikom, određena je gotovo nemjerljivo sitnim djelićem vremena.
Suvremeni način igranja vratare pokušava sve više uključiti u igru, ali oni i dalje u određenim trenucima ostaju potpuno sami, licem u lice s nečim što može odrediti sudbinu cijelog njihova svijeta. Ako očajničkim naporom, bacanjem u ambis uspiju presresti meteor koji će zatresti planet, bit će heroji. Ako ne uspiju, ostat će isti oni otuđeni likovi u dresu drugačije boje čime ih se od starta izdvaja i prokazuje.
POTEZ DANA
Pred sam kraj utakmice Jordi Alba je ubacio eksplozivnu napravu u poljski kazneni prostor. Pablo Sarabia ju je tijelom odgurnuo u noge Álvara Morate. Neizmjerljivi djelić vremena dijelio je sve nas od trenutka u kojemu će ta naprava izazvati eksploziju i promijeniti sudbinu španjolskih i poljskih igrača i navijača.
Ali Wojciech Szczęsny je bio spreman ispuniti sudbinu svakog vratara: baciti se Morati u noge i spriječiti tu paklenu napravu da potrese njegov svijet. Bolje da mu eksplodira u lice, spasit će time ostale. Riskirao je i ozbiljnu ozljedu — zbog lopte, zbog toga što se bacio Morati u noge koje su mu mogle završiti u licu ili u rebrima, ali to je ono što čovjek na njegovom mjestu mora uraditi. Bio je zadnja prepreka, jedina mogućnost da njegov svijet ne odleti u zrak.
I uspio je. Usporio je tu vražju napravu, njegov ju je suigrač odbio dalje od gola. Već je bio na nogama kad ju je Ferran Torres poslao preko vrata, izvan zone koju je branio Szczęsny. Wojciech je tada mogao pasti na travnjak — ozlijeđen, ali spokojan. Usamljen, ali svjestan da je to sudbina svakog heroja. Uostalom, dugo već nosi taj biljeg, dres drugačije boje koji ga izdvaja kao nekog tko ne igra igru kao drugi.
