Sve počinje pokaznom vježbom.
Uvijek se prvo predstaviš. I gledaš da je to najviše i najljepše što imaš u ormaru ili u smočnici. Vadiš najukusnije, najljubaznije i stavljaš pred druge. Hranu, riječi, odjeću. Prethodno se gledaš u zrcalo i namještaš kosu, umivaš lice i oči. Nakon toga kažeš ime, prezime, pružiš ruku, nasmiješiš se. Zatim šarmiraš svime što znaš. Pokazuješ put, otvaraš vrata, stojiš na usluzi. Znaš da će tvoj svijet i tvoja igra biti onoliko prijazni i lijepi i dobri prema tebi koliko si ti dobar.
Podižeš standard. Dizanje standarda je dizanje cijene. Time tražiš više truda i od drugih. Svaki put kad uzimaš, ti daješ. Svaki put kad pružaš, ti uzimaš. Lopta se kotrlja i lijepo je kad je uzme netko tko pokazuje kako urediti svijet. A kad je to netko tvoj, kada ga znaš jer je rastao pored i uz tebe, onda sve bude još ljepše. Kao ono nekad, kao kad smo se upoznavali, davali najbolje od sebe da bi nas se takvima smatralo.
Kad dođe u jednoj zaigranosti, ono sunce, u noge Danija Olma, koji je svoj i naš i svačiji, koji zna kako i što radi, kad je na drugoj strani, a ipak na našoj jer je od nje krenuo. Pa kad se iz njega nasmije ono dijete koje je trčalo na trening istom onom našom ulicom, onda je to je lijep život, jedini, najbolji i sigurno pokazuje put kako sve treba i kako će izgledati kad se lopta zakotrlja ispred njega.
Tada svi krenu za njim i svijetu pokažu najljepše lice igre na koje bismo voljeli da sliči svijet i naš Mundijal.
