Sreća, trenutak ushita, dolazi u bezbroj verzija i može biti izazvana mnoštvom situacija. Najrjeđa se događa ona koja je dirljiva za promatrača. U tom se trenutku mora poklopiti puno faktora da bi ushit istovremeno bio dirljiv kao neka vrsta dokaza da na svijetu postoji barem malo pravde. Rijetki su oni kod kojih se stvari poslože na taj način. Zbog nečega moraš ljudima prirasti srcu, nešto te mora izdvajati od gomile, činiti posebnim. Moraš biti neobična pojava, netko tko odudara stavom, pristupom stvarima i tko zbog svoje odanosti, lojalnosti i karaktera postane dokaz da se može biti drugačiji i uspjeti u surovom, brutalno kompetitivnom okružju kakvo je zasigurno i suvremeni profesionalni nogomet.
Jedan od tih posebnih, drugačijih tipova, buntovnik bez razloga jest i Joaquín Sánchez. Zbog toga mirne duše mogu onaj moment u kojemu podiže trofej namijenjen pobjedniku Kupa kralja nazvati Potezom tjedna.
Za većinu igrača tog kalibra, čak i kada uđu u pozne nogometne godine, sjediti na klupi na predstavlja poniženje. Zbog toga se mnogi od njih povuku kada se takve situacije počnu ponavljati. Ali Joaquín nije jedan od mnogih. On je jedan od rijetkih. Svoju je prigodu dobio u 86. minuti finalne utakmice ovosezonskog Kupa kralja. Na drugoj strani terena je bio njegov drugi klub, Valencia, ali on je Bético od glave do pete, bez obzira na vrijeme provedeno u Valenciji, Fiorentini i Malagi. Nema zato veze tko je na drugoj strani, on je tu da i u 40. godini života povuče svoju momčad ka trijumfu.
A trijumf za Betisove igrače i navijače nije čest događaj, barem kad je riječ o onom konačnom trijumfu nakon kojeg se podiže pokal. U dugoj povijesti kluba svega su tri pehara pobjednika Kupa kralja u trofejnim vitrinama. Joaquín je jedini koji je u rukama držao dva od tri navedena. A ove je subote postao i igrač koji je najdulje čekao ponovni trijumf u jednom natjecanju. Prošlo je cijelih 17 godina. Toliko dugo da se već mogao naviknuti na činjenicu kako je u očima mnogih ljubitelja nogometa diljem svijeta odavno legenda ove igre, a posebno za Betisove navijače.
O, kakva se dječačka radost razlila po licu ovog 40-godišnjaka kada je penal seriji, u kojoj je i on bio strijelac, došao kraj! Takva da se svatko morao radovati s njim. Takva da je svakoga normalnog taj prizor morao ganuti, dirnuti mu ono mjesto u duši gdje stanuju lijepe uspomene, jer u licu sredovječnog čovjeka prepoznaje dječaka kojem su se upravo ispunili snovi kakve smo svi nekada imali.
A on ih je ispunio za sve nas i sve one dječake u Sevilli koji zbog njega maštaju da će jednog dana biti legenda, biti Joaquin.
