Događalo se to mnogima. Jednostavno se čini da si rođen u pogrešno vrijeme. Tvoj doprinos nikad nije dovoljno cijenjen, a ti si uvijek tu negdje, pri vrhu i često radiš ključne stvari za momčad.
Takva je sudbina Ángela Di Maríje.
Uvijek među najboljima i uvijek, pa, nekako u sporednoj ulozi štogod uradio. I taj Juventus koji se muči s identitetom otkako je promijenio grb, Juventus koji se muči pronaći pravi put jedino je on mogao pogurati prema pobjedi koja će biti tračak nade da može uraditi nešto veliko, nešto na tragu stare slave. Di María s tri asistencije u jednoj utakmici čini ono što je oduvijek činio – daje najviše što može i to radi divno, raznovrsno, kako jedino pravi velikani mogu pa makar uvijek bili u sjeni drugih iz svoje i dolazećih generacija.
Možda naprosto ne zna samog sebe reklamirati. Možda se ne želi gurati. Možda samo želi igrati nogomet, uživati i pružati užitak i pobjeđivati. Možda samo želi biti sretan dok igra i svojim dodavanjima činiti druge sretnima. A onda se vratiti u sjenu i čekati prave trenutke za izlazak pod reflektore da bi se nasmijao kad dodirne loptu na pravi, svoj, način majstora.
