U svemu tražimo duh nečega što je već bilo. Zbog osjećaja kontinuiteta, jedine pobjede čovjeka nad vremenom. U rečenicama mladog pisca tražimo plamičak prenesen iz prošlog vremena, tako se uspostavlja književni duh, tradicija, što li… U pokretima mladog nogometaša trudimo se prepoznati poteze bivšeg šampiona koji će obnoviti našu slavu. Živimo tako u svijetu duhova. Sve iz čežnje za besmrtnošću, nade da će barem dio nas ostati u vremenu. Zbog toga vjerojatno u narodnom jeziku postoji i izraz koji označava da nešto ne valja, a glasi: ni na što ne liči.
Ne znam što je mladom Niki Jankoviću u tom trenutku prolazilo kroz glavu.
Zapitao sam se i je li moguće da je onaj olímpico plod slučaja, toplog fen vjetra koji je skrenuo loptu onako kako nitko nije očekivao. Ali takva mi se mogućnost u istom trenu učinila banalnom. Jer znam, kao što i drugi znaju, da oko tog terena i nad njim još uvijek lebdi jedan bradati duh koji više od svega voli spačke i poteze kakve nitko ne očekuje. Taj bradati duh je mladost Bake Sliškovića, doktora za olímpico i druge stvari koje se smrtnicima čine nemogućima. Iako nitko od nas ne može zamisliti Baku kako trenira, tko zna koliko je puta s onog istog mjesta vježbao olímpico.
Zato, i ako je gol iz kornera kojim je Zrinjski pobijedio Tobol na stadionu Pod Bijelim brijegom plod slučaja, nije to vjetar što je skrenuo loptu u mrežu — to je duh Bake Sliškovića koji je, u trenutku kad Janković približava stopalo lopti, na milijunti dio stotinke ušao u tog zagrebačkog dečka i naveo onu loptu u Tobolovu mrežu. Nije to bio nikakav fen vjetar. Bila je to radost pobjede ljudskog duha nad vremenom. Ponekad se nestašni duh poigra s nekime, pa za svoj medij uzme mladca koji vjerojatno još uvijek ne vjeruje da mu je ono uspjelo.
A Niki Jankoviću uspjelo je na tren, a malo li je i to, biti Baka.
https://twitter.com/DaZivimSan/status/1555487486679416834
