Sve na terenu je kao u svakodnevnom životu. Ponekad se nađemo u situaciji, mislimo da sve držimo pod kontrolom, a samo trenutak nepažnje ili dekoncentracije sve okrene u drugom pravcu.
A bio si nadomak cilja. Gledao si njihov govor tijela i nije ti baš bilo jasno kako je moguće da se netko ponaša toliko hladnokrvno, da igra kao da je utakmica tek počela, a svega ih nekoliko minuta dijeli od poraza nakon kojeg nema popravnog ispita. U tebi se počne rađati sumnja u vlastiti uspjeh, nešto te nagriza, to pitanje ti remeti misli, odvlači pogled od lopte, više vodiš računa o satu nego o događajima na terenu a onda i ti blesavi navijači izvuku transparent kojim ti poručuju da na tom mjestu, protiv njihove momčadi zadnja minuta traje dulje nego cijela utakmica.
Gubiš strpljenje i zaboravljaš na kontrolu, želiš samo da iscuri tih nekoliko zadnjih minuta pa da pobjegneš s tog ukletog mjesta kao pobjednik i time promijeniš vlastitu i sudbinu svog kluba, onog kojeg nazivaju umjetnim jer mu uporno, iz godine u godinu ove seronje s tradicijom pokazuju da, unatoč svom novcu svijeta, nije sazrio dovoljno da bude najbolji u Europi barem jednu sezonu, onu u kojoj će se početi pisati nova povijest i drugačija tradicija. Ali sada, sekunde se čine kao sati, lopta i tebi i tvojim suigračima bježi, nikako da je stavite pod kontrolu, misli vam vrludaju, nešto se u vama slomilo, vodite, nadomak ste cilja, ali u vama živi gubitnik koji nikako ne može svgrnuti te proklete kraljeve s trona.
Jebeni Realov efekt; neće valjda, taj klinac, samo što je ušao u igru, pa zar još i to? Trenerov potez im daje za pravo nadati se, ali moraju dati još jedan; o, prokleto vrijeme, koliko je relativno njegovo trajanje, koliko ovisi o subjektivnom doživljaju, zar je moguće da nas glupi transparent izbaci iz igre!?
Taj slijed misli bio je dovoljan da od igrača Manchester Citya i njihova trenera napravi gubitnike u situaicji u kojoj se činilo da konačno ne mogu izgubiti.
Nisu to bili najljepši golovi na svijetu, ali moguće da su najbitniji u cijeloj sezoni. Oba je u suparničku mrežu ugurao dečko s klupe, možda uz asistenciju onog transparenta, možda ga je u tu situaciju gurnula hladnokrvnost njegovih starijih kolega koji igraju svoju igru i kada gube i kada vode i time suparniku lome duh, učine da pobijedi samog sebe ako već njima to ne polazi za nogom.
Realov efekt, to je to, Rodrygo je bio samo njegov egzekutor, a City mora naučiti još puno lekcija, jer Kraljevi svojim gardom iz sezone u sezonu dokazuju da su zavrijedili taj nadimak i tron i, što se njih tiče, već su pobijedili, samo ih onaj Nijemac i onaj Egipćanin mogu srušiti; osvetiti im se, ali možda upravo žeđ za osvetom mogu okrenuti protiv njih?
Do tada, učite kako se hoda svijetom uzdignute glave, čak i kad gubiš jer ti si Real, kraljevski klub!
