Makar njihova imena — jer, Liverpool — izgovarao uz tihu psovku, moram i ja priznati da je to bila izuzetno živopisna družina. Nitko se više toga i ne sjeća, ali čak je i Bambi Tošić bio na platnom spisku. I onaj naoko lijeni Bugarin, i neumorni Korejac, i svega i svačega je bilo na tom popisu. I ti si bio tu. I sezonu ste počeli odlazeći na proslavu u čast neke davne titule koju je s tim malim škotskim klubom uzeo vaš učitelj koji nikad nije dopustio da bilo tko od vas bude veći od njega i od kluba. Da biste bili veliki, morali ste biti jedno, uvijek u službi cilja kojeg je on postavio.
O, dragi Odiseju, nije od tada prošlo 20 godina, ali svima se čini da si predugo lutao, a više nikoga na Itaci nema tko te može prepoznati. Nikoga izuzev onih na tribinama Teatra snova. Oni su jedini kojima moraš dokazati da si to i dalje ti; morat ćeš proći neke izazove da bi te ponovno prigrlili i pustili pored sebe. Penelopa je zadnja prepoznala lutalicu koje nije bio godinama. Ni strijela ispaljena iz njegova luka nije bila dovoljna. Možda te i ovaj na klupi prepozna, malo stariji od tebe, jednako bitan, njemu trebaš kako bi kuća ponovno bila kuća, trebaš i onima na tribinama. Treba premostiti svo to vrijeme tuge, izgubljenosti, lutanja.
Prođu godine i zapitaš se zašto si uopće odlazio. Jesi li se sposoban vratiti, je li ta kuća koju jedva prepoznaješ onaj dom koji si napustio, jesi li ti još uvijek onaj isti i hoće li te voljeti dovoljno da se odmoriš?
Morat ćeš se pokazati da si to ti, u ime neke ljubavi, neprolazne ali danas blijede, morat ćeš toj ljubavi vratiti rumenilo u obraz. I onda ćeš moći odmarati, stariji od svih, starješina, kralj koji se vratio da ujedini United i sve nas skupa sjeti na ono što ne može proći — jer sve su ljubavi vječne dok o njima ne prestajemo pričati, pa makar i uz tihu psovku. I, neka, drago mi je da si slušao onaj glas koji ti je odnekud dolazio; prvo nerazgovijetan, pa onda sve jasniji, glas koji ti je govorio tiho, umirujuće: idi kući, Cristiano, idi kući!
