Tisuće pjesama, tisuće, milijuni knjiga, čitava babilonska knjižnica govori o njoj, a da jedina istina koju možemo priznati staje u naziv jedne jedine knjige, one Raymonda Carvera: O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi?.
Štošta se skriva iza te riječi. A riječi nikad nisu dovoljne precizne. Pogotovu kad se radi o pojmu koji bi trebao iskazati neki osjećaj. Osjećaji, poput vode, mijenjaju agregatna stanja. Ljubav je svađa u supermarketu. Ljubav su blagi pogledi puni nade i povjerenja. Ljubav je podnošenje svakodnevice, ljutnja, trenutak bijesa, iskrene mržnje, sve što trpimo kako bismo opravdali i kako bismo dosegnuli ushit prvog susreta, prvog plamtećeg dodira pred kojim su nemoćne sve one knjige. Dodira zbog kojih vežemo sudbine jednu uz drugu.
Hoće li ljubav biti uzvraćena? Zbog toga strepimo, drhtimo kao da stojimo na moskovskom minusu čak i usred ljeta. Hoće li je ljubav koju za nju osjećam učiniti krotkom, hoće li mi dopustiti da je odvedem na medeni mjesec kojim ćemo proslaviti naš prvi dodir?
Sumnjam da su takva pitanja prolazila kroz glavu Hajdukovu Williamu Wallaceu, čovjeku kojem je na plećima okačena teška vreća s tisućama zarobljenika dugogodišnje tmine, Marku Livaji. Ali spreman sam se okladiti da ju je — u trenutku kad Josip Elez bira najkraći put preko zatvorskog bedema i preskače muku i neizvjesnost probijanja i kopanja tunela — Livaja gledao s ljubavlju.
Njegova je ljubav letjela prema njemu, ali tko može znati što smjera ta najćudljivija od svih ljubavnica?
Možda ne bude zainteresirana za rendez–vous s njim, pa ga prevari po tko zna koji put i ostavi ožiljak na njegovoj duši. A, opet, možda bude krotka i uzvrati ljubav. Zbog njegove hrabrosti da prihvati odgovornost za slobodu tisuća utamničenih i izmučenih duša.
Elez je uspio, prebacio je zidine zatvora i sad je bilo na njemu da svojoj ljubavnici lopti jednim dodirom otkrije sve što mu je na srcu. I to tako da mu povjeruje i krene s njim na putovanje.
Bilo je jasno kako to jedino može završiti. Odmah pri tom prvom dodiru, kad ju je prihvatio grudima i pokazao kuda će dalje bježati. Odmah im je otvorio put ka slavi i radosti. I sve je stalo u taj prvi dodir, sudbina te ljubavi njime je i zapečaćena. Bio je to prijem lopte, istovremeno i dribling kojim se riješio Kévina Théophile-Catherinea i taj bijeg ljubavnika u slobodu nije mogao završiti drugačije nego što je završio. One koji su stajali na putu njegovoj ljubavi Livaja je ostavio u prošlosti. Jednim je potezom učinio dvije stvari i time dobio na vremenu. A mi smo dobili jedan od milijun mogućih odgovora na pitanje: o čemu govorimo kada govorimo o ljubavi?
Govorimo, između ostalog, o Marku Livaji i njegovu susretu s loptom kakav se ponovio i kasnije u utakmici. Prvi dodir koji potvrđuje da lopta u ključnim trenucima ljubav uzvraća samo onim najvećima, dovoljno hrabrima da joj priđu u kritičnim, teškim trenucima i od nje očekuju najdrskije stvari i, napose, krotkost, a za takvo što mu mora vjerovati. Ona je spremna za ljubav koja će obradovati tisuće duša i dati im nadu da će jednom i njihov hod po mukama završiti.
A ja sam spreman okladiti se na još jednu suludu stvar. Kada stane pred one utamničene na tribinama, nakon što otpleše svoj ljubavni ples sa loptom, Livaja raširi ruke i zadere se: slobodaaaaaaaaaaaaaa!!!
Tako barem izgleda, a zašto ne bih vjerovao vlastitim očima?
