Priče

Potez tjedna: Oda radosti

Teorija ravne lopte o golu sina Conceiçãa i njegovu neobuzdanom slavlju s ocem

Prvi dan u novoj godini smatra se najdepresivnijim. Ne treba nas to čuditi. Nakon velikog slavlja i kolektivnih euforija osjećamo se prazno, život nas udari po glavi lopatom punom besmisla i odjednom nam je teško pronaći motivaciju i za mijenjanje televizijskih kanala. Kolektivna slavlja uvijek su krešendo kojemu prethodi iščekivanje zabave, smijeha, radosti. U pripremi za prosinačke blagdane ne ispraznimo samo novčanike, već uz novac posvuda ostavljamo i bogat bakšiš dobre volje i povišenih raspoloženja.

Tako se prvog dana siječnja uvijek nađemo dekintirani, često mamurni, napuhnutih trbuha, kaotičnih misli kojima dominira spoznaja da slijedi tmurno zimsko vrijeme bez velikih događaja koje bismo čekali barem približno entuzijastično kao one koji su prethodili prvosiječanjskom padu u ambis besmisla. Ne pomaže tu ni čuveni nordijski hygge — a kako i bi, kada oko sebe posvuda nalazimo ostatke nemarnog slavljeničkog ponašanja. Kako se udobno i ugodno smjestiti u dnevnom boravku koji vonja poput narodnjačkih birtija u nedjeljno jutro?

Ne možemo više uživati niti u tradicionalnim simfonijskim koncertima, turobne misli nam ne odvlače ni skijaški skokovi pretvoreni, poput velikog dijela sportova, u natjecanje jednako programiranih robota. Od osmijeha koji vladaju malim ekranima iskrenije i prirodnije djeluje čak i osmijeh Nicole Kidman. Takvi osmijesi bi nam trebali reklamirati instant-sreću, zadovoljstvo do kojeg se dolazi u kratkom roku, jer tko još ima vremena zajebavati se sa stvarima poput zadovoljstva pojedinca u velikom ljudskom kapitalističkom automatu za proizvodnju profita? Kad vam se učini da posvuda pričaju o sreći te predlažu najjednostavniji recept za postizanje zadovoljstva u svakodnevnon životu, to je siguran pokazatelj da su vremena u kojima živimo zbog nečega teška i komplicirana.

Početak svake godine obilježava i objavljivanje rezultata bruto indexa nacionalne sreće. Stvar je krenula iz Butana 2008., da bi je od tamošnje vlade, a u sklopu programa Blagostanje i sreća: definiranje nove ekonomske paradigme, preuzeli Ujedinjeni narodi, čija je vrhuška došla do senzacionalnog zaključka kako ekonomski razvitak ovisi i o zadovoljstvu i sreći pojedinca.

Naše osobno životno zadovoljstvo ne smije ispaštati ni u prilikama globalne pandemije, baš kao što sreća stanovnika Butana postaje bitna u 2008. godini, koja je svjetsku ekonomiju bacila na koljena. Bilo je to zgodno rješenje. Nema smisla mjeriti ekonomski rast ni bruto društveni proizvod, kad znamo da su rezultati užasavajući. Idemo zato izmjeriti bruto indeks nacionalne sreće u takvim uvjetima; to je sjajan početak jer svaka iduća godina može biti jedino bolja, s obzirom na to da će sve svjetske vlade i korporacije učiniti sve u njihovoj moći da saniraju posljedice neodgovornog ekonomskog ponašanja koje je prouzročilo svjetsku ekonomsku krizu.

Nogomet s gore navedenim ima svake moguće veze.

Netko, poput nas na Telesportu, tko tvrdi da je nogomet precizna slika nekog društva ne može drugačije ni tvrditi, ali već sam na ovom mjestu govorio o tome kako su nogometni bogataši preko noći upali u financijske probleme čim ih je pandemija onemogućila da se ponašaju kao pijani bogataši, što su činili u predpandemijskoj dekadi.

Svejedno, ona zelena podloga po kojoj se kreću figure u sportskim uniformama i dalje nam pomaže da odmorimo misli. Osobno sam previše djetinjast da bih bojkotirao gledanje utakmica, koliko god mi se ne dopada novo ekonomsko ustrojstvo i novi svjetski nogometni poredak. Po svaku cijenu održavam rijetke veze s djetinjstvom i bezbrižnim vremenima u kojima su oni odrasli plaćali moje račune, a da ih nisam morao moljakati.

Mijenjanje zidnog kalendara podsjeti nas i na to da nam vrijeme neumitno prolazi. Ne zaustavljaju ga ekonomske krize, ratovi ni pandemije. Uostalom, svjetski vlastodršci prave sva ta sranja po svijetu jer se ponašaju poput razmažene bogataške dječurlije koja se baš namjerila raskućiti kompletno čovječanstvo. Zašto si ja ne bih mogao priuštiti 90 minuta ignoriranja turobne stvarnosti povratkom igri barem u ulozi promatrača? Malim zadovoljstvima pridonosim boljim rezultatima bruto nacionalnog indeksa sreće, pa čak i to ide u korist banditima zbog čijeg profita nam se čini da srljamo konačnu propast.

Stvari su tako namještene da moje mrzovoljno obavljanje radnih zadataka ide njima u korist jednako koliko pridonosim i statistici svjetske sreće sitnim životnim zadovoljstvima poput gledanja utakmica. A vrijeme, kako rekoh, prolazi, već sam toliko dobacio da me danas igrajući nogomet zabavljaju sinovi igrača moje ‘nogometne generacije’.

Neki se od njih, poput Federica Chiese, uistinu dobro zabavljaju i svojom iskrenom strašću vraćaju duh igre među jednako isprogramirane robote. I Cholito Simeone je takav primjer. Njegova odlučnost i borbenost neodoljivo podsjećaju na upornog i tvrdoglavog, starog dobrog Diega Simeonea. Možda tomu pridonosi činjenica da su sinovi svojih očeva odrastali egzistencijalno rasterećeni, pa je područje igre doslovno sav njihov život. Njihova su radovanja autentična, stvarna jer kod njih nije posrijedi radost zbog dobro obavljenog posla već zbog toga što se bezbrižno igraju, a dozu životne ozbiljnosti daje frojdovska borba protiv očinske figure iz čije sjene izlaze svakim sjajnim potezom.

Zbog tih se dječaka nasmijem iskreno, iz dubine duše. Njihova radost je zarazna, lako se prenosi, lakše i od omikrona jer je prelazna čak i putom digitalnog TV signala.

A ovih me dana jedan od ‘sinova svojih očeva’ svojom radošću nakon postignutog gola razgalio toliko da sam se počeo glasno smijati. Toliko je, naime, ludila, potpune raspamećenosti bilo u slavljeničkom trku Francisca Conceiçãa.

Postigao je odlučujući pogodak za Porto protiv Estorila i nakon izbezumljenog sprinta bacio se u zagrljaj oca — i sada trenera — Sérgija. Bilo je u toj sceni nečega što nam svima nedostaje u vremenu kada ljudi zaziru jedni od drugih, a tribine se opet prazne nakon novogodišnjih terevenki koje će nam zadugo biti posljednje kolektivno slavlje.

Cilj je postići gol i ostvariti pobjedu. U suvremenom nogometu sve je više momčadi koje igraju tako da do cilja dolaze trudeći se upisati što veće brojke u stupce statističkih rubrika. To su sažeti ciljevi natjecateljskog nogometa. Nogometna igra, pak, treba samo jednu statističku rubriku. Onu u koju se upisuje indeks životne radosti.

One kojom je zračio slavljenički trk Francisca Conceiçãa čiji me otac, koliko pamtim, nikad nije uspio zaraziti radošću koja se pretvorila u glasan smijeh kakav obuzme zabrinutog sredovječnog muškarca kada se nakon dugo vremena opusti jer ga je netko podsjetio na to da život treba biti radosna igra nakon koje u danu ostane vremena tek za zagrljaj s bliskom osobom. Uvijek zahtijevajmo produženo djetinjstvo!

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.