Isprva bude zabavno pratiti kako se snalaze momčad i klub neposredno nakon što ih napusti osoba koja im je kreirala jasan identitet, čiji je ključni sastojak bio stil igre. Pomalo zlobno pratiš kako klub počinje lutati kad njegova igra i, posljedično, identitet postaju predmet podsmijeha. Vrijeme odmiče i polako ti postaje žalosno gledati kako se nekoć visprena momčad muči s loptom. Žalost je to nalik onoj koju osjećamo sjećajući se djetinjstva i mladosti koji nam klize kroz prste. Njihovo mučenje podsjeća te na prohujalo vrijeme, shvaćaš kako od kluba koji je odavno napustio trener-otac tražimo da bude kopija samog sebe.
Nitko ne voli tipove koji bi htjeli živjeti na račun stare slave, a isto je, rekao bih, i s klubovima. Igrači od kojih se očekuje da uskoče u kopačke svojih prethodnika nikako ne mogu doći do daha, gube sami sebe, samopouzdanje im se urušava jer od sebe traže da rade dobro stvari koje je netko drugi radio prije njih. A nisi ni dobio šansu raditi ono u čemu si ti dobar, igrati na svoj način, izvući najbolje od sebe.
Prolazi toliko vremena da već i navijači počinju sumnjati u vlastito sjećanje, jer kako je moguće da je dresove ovih gubitnika prije samo nekoliko godina nosila doslovno nepobjediva momčad, The Invincibles predvođeni ocem-trenerom Arsèneom Wengerom? Zbog njega i njegove momčadi bio si ponosan Arsenalov navijač. Niste samo pobjeđivali, nego ste to činili sa stilom; suparnici nisu mogli ni pogledom ispratiti vaše akcije. Uvjerili ste cijeli svijet da je oduvijek bilo tako, ali zlobnici su uvijek nalazili načina da podsjete na nadimak iz 1970-ih i 1980-ih — Boring Arsenal.
Zadnjih par godina počinješ vjerovati da identitet igre nije toliko ni važan samo kad bi se na Emirates vratila radost pobjeđivanja. Pristao bi opet biti dosadan samo da podignete trofej. Bolje biti dosadan nego gubitnik. I već te odavno nervira taj Mikel Arteta koji inzistira na stilu kojim uporno postiže mediokritetske rezultate.
Sada pojma nemaš što se dogodilo. Analitičari se trude objasniti recept kojim je Arsenal stigao do ovosezonske situacije u kojoj je na vrhu ligaške ljestvice. Pitaju se hoće li se povjerenje koje su vlasnici kluba dali Arteti konačno isplatiti. I između dvije utakmice svi sumnjaju u to. A onda dođe vikend i svi opet gledamo radosni Arsenal koji pobjeđuje s osmijehom na licu. Igrači izgledaju kao da im ništa, pa ni povremeni porazi, ne mogu pokvariti radost zbog koje opet svi gledamo Arsenal.
Pa nas nagrade s pet predivnih timskih golova i podsjete na dane nadmoći. Ali ovo nije momčad koja oponaša onu Wengerovu. Ovo je momčad s vlastitim karakterom, iako jednako voli loptu i lopta jednako voli nju kao što je voljela Nepobjedive.
