Kraj je sezone. Buran je nogometni tjedan iza nas. Bliži se ljeto u kojemu nećemo dočekati Mundijal iako su organizmi svih nas koji smo namješteni na četverogodišnje cikluse već spremni za zauzimanje položaja ispred televizora. Ali tko čeka, dočeka.
Dočekat ćemo zimu, baš kao što je prošli tjedan i Velež iz Mostara dočekao trofej nakon dugih 36 godina.
Bilo je možda ljepših i važnijih poteza proteklog tjedna, ali nikad nisam bio pretjerano opsjednut objektivnošću. Zato se vraćam u Zenicu u 90. minutu utakmice, kad Veležov trener Feđa Dudić mijenja vratara jer je postalo izvjesno da će se pristupiti izvođenju jedanaesteraca. Junak prošlog ljeta, onaj koji je svojim obranama zaslužan za izbacivanje AEK–a, ulazio je na teren. Pitam se što li se tad događalo u glavama igrača Sarajeva? Jesu li im misli otišle godinu dana unatrag, na tu spomenutu Veležovu utakmicu protiv Grka? Koliko je ta psihološka igrica pridonijela Veležovoj pobjedi?
Ili jednostavno nema tu nikakve magije. Možda je Slaviša Bogdanović naprosto rođen da skida penale i kad nije prva opcija na Veležovim vratima. Skinuo je čak dva igračima Sarajeva i time skinuo i teret s pleća Veležova kapetana Denisa Zvonića, koji je, kad je na njega došao red, praktički dodao loptu golmanu. Ta dva kratka leta Slaviše Bogdanovića bila su dovoljna da se premosti vremenski jaz dug 36 godina i da se pred nama otvori kapija nekog novog doba.
Kraj je sezone, a ovo je tek početak.
