Nekad čovjek krene na putovanje. Putovanje se pretvori u lutanje i zna potrajati i po 13 dugih nesretnih godina. I kad se čini da si nadomak povratka, putovi su neprohodni i lutanje se pretvori u čekanje. Na pravi trenutak.
U svakom poslu, a nogomet je odavno posao — pače, industrija zabave — treba sačekati pravi trenutak. Najveći majstori tržišta, pogotovu kad kupuju, znaju da taj trenutak može odrediti predznak cijelog posla — dobro ili loše. To što se nama smrtnicima nešto čini samo po sebi dobro ne znači ništa. Trenutak u kojem se plasira vijest nekad je važniji i od same vijesti.
A mora se priznati da je Hajduk priču s Nikolom Kalinićem odradio sjajno, ili je barem tako ispalo.
Šuškalo se o tome od početka prijelaznog roka. Cijela mašinerija uključena u transakciju zna sklonost Hajdukovih navijača euforiji, pa su osluškivali bilo, mjerili puls puka, vijesti su se koji dan razlikovale iz sata u sat, a onda je nastalo potpuno zatišje. Od Kalinića nema ništa, ostaje u Veroni.
Sinoć je vijest o Kalinićevu prelasku u Hajduk osvijetlila medijsko nebo kao milijun signalnih raketa. Stvari oko prijelaznog roka taman su se utišale, svi su kunjali u svom kutu i odrađivali šihte, a onda — buđenje! Idemo — novi cirkus, nova euforija, novo ludilo! Po svemu savršeno odrađen posao, dramatiziran kao pravi medijski spektakl. I više nije bitno je li ispalo slučajno ili ne, efekt je tu.
Koliko god neki bili skloni već nakon nekoliko sati analizirati koliko je taj posao dobar za Hajduk, koliko podiže ljestvicu očekivanja i slično, Hajduk je opet pokazao jednu stvar — a to je da je, kad se već tako moramo izražavati, na ovom našem skučenom medijskom tržištu uvjerljivo najisplativiji i najbolji brand. Kao i najveći brandovi na svijetu, Hajduk ima prednost nad svima, onu najvažniju: tradiciju! Lijepo da se oko Hajduka konačno okupila ekipa koja te stvari zna iskoristiti na pravi način. Ovim su potezom i njegovim tempiranjem cijeloj ligi dali malo svog sjaja i u Hrvatskoj rijetko viđenog glamura.
