Mnoga su se usta na nogometnim nebesima sigurno razvukla u osmijeh nakon onoga što se dogodilo u petoj minuti utakmice između Newcastlea i West Hama.
Ona čuvena brazilska Ptičica, jedan od nogometnih boema, morao se veseliti kao malo dijete, kao što se znao veseliti kada dobije loptu i krene je skrivati od nekog beka koji već ludi čim se lopta dokotrlja do Garrinche jer zna što slijedi — trzaj prema gol-aut crti, pa trzaj natrag, pa lopta ostavljena, a on te povede za sobom da otplešete još koju sekundu u praznini, jer bez lopte to je ples u pustinji u koju te odvodi da se izgubiš. Vrlo je lako moguće da je u tom trenutku, te nedjelje Garrincha nazdravio s Dragoslavom Šekularcem, jer i ovaj je znao na sličan način izluđivati bekove, pa i one reprezentativne klase.
Baš onako kako je Allan Saint-Maximin ispreskakao Declana Ricea.
Komentator je izbrojao četiri piruete oko kojih se, poput onih bekova koje su Garrincha i Šeki znali odvoditi u pustinju, gubio Rice. A kad su ovi stari boemi razvukli lice u osmijeh, Saint-Maximin je s nebesa dobio jupute što treba dalje uraditi. Taj osmijeh je putanja kojom treba loptu poslati u srce kaznenog prostora.
Tako se i u zraku iznad travnjaka pojavio osmijeh nalik onom kakve imaju stara nogometna božanstva svaki put kad ugledaju nekoga tko izvodi ples sličan njihovom. Jedan rub tog osmijeha krenuo je od Saint-Maximinove rasplesane noge da bi se završio naklonom Calluma Wilsona i još više dodao na značaju onom ludom plesu od kojeg je Rice mogao izgubiti razum.
Grohot se razlegao nebesima, osmijeh se pretvorio u smijeh, jer lijepo je vidjeti da još uvijek zemljom hodaju divovi koji znaju plesati s loptom, igrati se kao da ništa izuzev toga u životu i nije važno.