Cijela godina, kad se sjetim Eura, kao da je protrčala pored nas. Opet je ljeto, jedva podnošljiva vrelina i najmanji napor djeluje kao bosonogi uspon na neki kameniti planinski vrh. Ali odmora odavno nema. Pogotovu ne za dječake koji i u odraslom dobu imaju privilegij igrati se. Igra je sad već posao. I, ponavljam, odmora nema. Tek kratka pauza u kojoj se možeš prisjetiti kako ti izgleda dom. Dio si industrije, a proizvoditi se mora, svakog dana. Netko će već kupiti tvoj proizvod, bitno je da proizvodimo, bjesomučno, na tren se učini besmisleno, ali nema se vremena razmišljati o smislu.
Ima li smisla pratiti prijenose prijateljskih, pripremnih utakmica? Mogu li momčadi uopće dobiti prostor da postanu momčad, da utvrde unutarnju dinamiku daleko od očiju javnosti? Nema vremena, nema prostora da dalje promišljamo smisao. On je svakako jednostavan ako ga prihvatimo bez zadrške. Mora se proizvoditi, jedino tako sustav može opstati. U njemu nema vremena za dvojbe, a kamoli za pogreške. Ako ne zadovoljavaš trenutačne potrebe, otpadaš, vani si, nema te, pa i ako si mlad, može se dogoditi da te se u vlastitoj kući odreknu.
Mi smo ljudski resursi i kao takvi potrošni. Mi smo ljudi koje se može posuditi. Želimo li opstati i tu situaciju moramo prihvatiti bez zadrške, okrenuti je u vlastitu korist, vidjeti je kao šansu da pokažemo onima kući da su možda posudili čovjeka koji bi mogao biti duša, poster boy za parole i zakletve, za, recimo, dišpet. Želiš onima kući dokazati da ti je bilo mjesto među njima, sanjariš da već sada žale što si baš ti postao posuđeni čovjek. Počele su i utakmice koje su važne i ti želiš, goriš od želje odmah na početku poslati poruku kući: stigao sam, ovdje mi je dobro, vidimo se uskoro! Ta je kratka poruka ispisana na poleđini razglednice, a na njezinom licu: pozdrav iz Linza.
Prihvaćaš jednu odbijenu loptu na 40-ak metara od suparničkog gola i, kao da oko tebe nema nikoga, ideš izravno prema golu. Nisi svjestan prisustva drugih igrača, ali jedan ti uklizava, a ti, pomalo nezgrapno, kao tek probuđen, laganim dodirom uspijevaš sačuvati loptu koju guraš prema golu ali ona se odbija do tvog suigrača koji je gura u mrežu. Uspio si iskoristiti slučaj, pretvoriti ga u ostvarivanje cilja.
Gol: Keito Nakamura. Asistencija: Marin Ljubičić, posuđeni čovjek.
Tako se potpisuješ na onoj razglednici koju, ne bez nostalgije, šalješ doma, svojima u Split, onamo gdje se ljeti najljepše sanja, a tebe su poslali daleko od tih dana, tjedana, tek nekoliko mjeseci u kojima se sanja slava. Pred kraj utakmice Nakamura, taj pristojni dečko s Dalekog istoka, uzvraća asistenciju, a ti pogotkom stavljaš uskličnik na kraj one kratke poruke, njime zaključuješ potpis. Nadaš se da će ti uskoro reći da im nedostaješ. Vrati se, Marine, željni smo te, fališ nam, snovi su ovdje, barem ljeti, barem oko Hajduka, najtvrđa valuta.
