Sir Alex Ferguson, posljednji velikan među tradicionalnim otočkim klupskim menadžerima na koncu je ostao usamljen, relikt prošlog svršenog vremena za engleski klupski nogomet. Otišao je kao pobjednik. Rijetki su ga uspijevali srušiti s trona. U više od četvrt stoljeća od Manchester Uniteda je stvorio klub s najviše osvojenih ligaških titula u povijesti. Ostvario je ono na što se zarekao kad je početkom 1990ih godina krenuo stazom pobjednika. A bio je u zaostatku 11 titula.
Svi znate tu priču. Već smo nekoliko sezona uvjereni da se United još dugi niz godina neće oporaviti. Ove sezone navršava se desetljeće otkako je uzeo posljednji trofej namijenjen pobjedniku engleske Premier lige. Sve ove godine United je imao konkurentne igrače, ali kao da neka viša sila nije dopuštala stvaranje nogometne kemije među njima. Klub je uporno pokušavao naći novog Fergusona umjesto da traži novi United. Neke su stvari neponovljive i treba ih ostaviti povijesti.
Fergusonovu je nogometu bilo teško parirati. Znaš kako igraju, sve je odavno jasno ali ne možeš ih zaustaviti. Lomila bi te njihova energija, njihova bezobrazna i bezobzirna okomitost koja je u sebi uvijek nosila dozu otočke arogancije. Fergusonovi su igrači trčali uspravnih leđa i podignutog nosa, izravno prema suparičkim vratima. Mi smo United, kao da su govorili; vi ste ti koji se moraju pomučiti da nas pobjede.
Oblačili su taj dres neki od najvećih prgavaca u povijesti nogometa, ali niti jedan niti jednog trenutka nije bio veći od kluba samog, za što se revnosno brinuo strogi internatski nadzornik sir Alex. Sve što su uspjeli uraditi treneri koji su došli nakon njega bilo je to da United izgubi identitet. Kao da se ne uspijeva otrgnuti od nedavne povijesti u kojoj je ostao čvrsto stisnut uz sir Alexa i igračke dinastije koje je odgajao.
I dolazi utakmica protiv Arsenala, kluba slične sudbine, ali kluba za koji se činilo da se konačno pronašao. Prethodne tri Unitedove pobjede nitko nije uzimao kao parametar vrijedan spomena. Igra je bila blijeda. Na United se više ne računa.
Ispalo je ipak da je Erik Ten Hag pronašao pravu formulu.
Manji posjed lopte, manji broj točnih pasova i na mahove ona stara, dobro nam poznata energija. U eri pomno razrađenih shema putanja lopte je komplicirana i smišljena da umori i dekoncentrira suparnika. A United se trudi loptu najkraćim putem dovesti do suparničkog gola. Rezultat? Tri gola u Arsenalovoj mreži nakon bezobrazno okomitih i jednostavnih akcija… Za četvrtu pobjedu u nizu i najavu povratka onih koji su već nakon prva dva kola bili otpisani.
