Mase se od pamtivijeka okupljaju kako bi gledale igru. Igra se mijenjala, ali ljudi se i danas skupljaju na ulicama i hodočaste ka novovijekim arenama kako bi zbog igre dolazili do kolektivnog transa, skupnog iskustva koje od pojedinaca čini zajednicu, od zajednice društvo. Ni suvremeni čovjek, tako izgleda, ne može bez rituala jako nalik onima primitivnih animističkih zajednica. Skupna ekstaza, pa sve do skupne katarze — ljudi trebaju tu vrstu duhovnog pročišćavanja koje ih povezuje ne samo s onima oko njih, nego i s onima koji su im prethodili, postajući i oni tek karika postojanja u dugačkom lancu povijesti.
No, novi čovjek je razmažen, spektakli su mu dostupni u dnevnom boravku i to čini da se sve više otuđujemo i zanemarujemo drevne kolektivne rituale okupljanja oko igre. Ovdje, gdje se vrijeme i vrijednosti svako malo prelamaju preko koljena pa nikad ništa nije kao što je bilo, ljudi su skloniji ciničnom odnosu prema preživjelim ritualima. Tek ponegdje potreba za tim ritualima se zadržala u jednakoj mjeri kao nekad.
Svejedno nas iznenadi kada čujemo da je mimo utakmica reprezentacije neki stadion rasprodan.
Nikad to nisam do kraja shvatio. Nije mi pomoglo ni pet i pol godina života u samom srcu Splita. I danas se čudim onoj kolektivnoj euforiji i lakom padanju u ponor beznađa zbog lokalnog nogometnog kluba. Kada sam prvi put čuo žene na Pazaru kako pričaju o Hajduku, bilo mi je smiješno; poslije sam shvatio da nikad do kraja neću razumjeti taj fenomen. Pogotovo onda kad bih na ulici vidio djevojke koje bih upoznao na nekom partyju kako s Hajdukovim šalovima zavezanim oko ručnih zglobova idu put Poljuda.
A znale su me te scene vratiti u djetinjstvo, sjetiti me silaska niz sokake i pridruživanja rijeci ljudi u crvenom, koja se kao dugačka zmija provlačila kroz grad ka stadionu Pod Bijelim brijegom. No, morao sam to sebi priznati: takav fanatizam, takvu kolektivnu opijenost jednim klubom, ljubav koja graniči s infantilnošću nisam vidio ni doživio nigdje izuzev u Splitu.
Zato je i pravedno da su baš ti ljudi bili vijest, a meni i Potez tjedna.
Zato što nisu odustali i zato što su napunili stadion kako bi padali u kolektivni trans u slavu kraljice baluna. Moramo se, s vremena na vrijeme, podsjetiti tko smo i gdje pripadamo, inače će nas vrijeme progutati i iza nas neće ostati ništa što bi nove generacije spojilo s dugačkim lancem postojanja koji slavi čudo života i igre.
