Trideset i tri godine bez snova je nešto što bih se usudio nazvati kliničkom smrću. Živjeti u toj vrsti paralize je najbliže životu u paklu. Pogotovu kad si navijač, kad živiš od nade i snova, onda to teško možeš nazvati životom.

Jedini način da opstaneš u takvoj situaciji, barem kao ideja, jest da premostiš vrijeme, da sanjaš, maštaš vrijeme u kojem se sanjalo. Vrijeme o kojemu su neki samo slušali skupa s onima koji su ga živjeli počeli su ga se sjećati kao što se sjećaš najrođenijeg kojeg odavno nema za stolom blagovaonice.

Kad izgubiš prostor za sanjanje, počneš se vraćati uspomenama. A moraš ostati uspravan ne bi li jednom dobio mogućnost da opet sanjaš. Jer život i nije nego san, život i nije nego nada, život i nije nego igra.

A da bi se igrao, moraš biti hrabar. U ovakvom svijetu moraš, pa i kada se tek vraćaš iz dugogodišnje paralize sna. Moraš ponovno postati svjestan sebe. I takav stati pred svijet, preporođen, ponovno rođen, rođeni.

A moraš se i podsjetiti kako si se nekada igrao, zbog čega su ljudi voljeli način na koji igraš, premostivši vrijeme moraš to izvući iz sebe. I tako se ponovno rodiš. Lopta dođe, bezopasna i nevina, kotrlja se kao da šeta korzom, a iz tebe pokuljaju sve uspomene svih koji se sjećaju i pretvore se u novi san o životu. Lopta poleti u luku, preskoči svo vrijeme i svo zlo koje su ti namijenili, pa odbivši se od vratnice padne iza vratara, a svi snovi svih ljudi pretvore se u čistu radost koja se izlije preko tribina i kao cunami zapljusne cijeli planet.

Eto, to je bio gol Omara Pršeša protiv AEK-a, gol koji je Velež gurnuo prema pobjedi, ka novim nadama i snovima. I kako god završi, to je jedino bitno. Paraliza sna je završena. Sada možemo ponovno sanjati život.