U jednom razgovoru o budućnosti košarke i sporta na ovim prostorima pokojni Duda Ivković je pomalo nespretno usporedio tu situaciju s jednim običajem iz vremena Otomanskog imperija. Naime, Ivković je rekao da su ovdašnji mladi sportaši ovovremeni janjičari, jer ih se već kao djecu odvodi u inozemstvo, daleko od doma, i odgaja u nekom drugom vrijednosnom i sportskom sustavu. Govorio je veliki košarkaški mudrac o tome odgovarajući na pitanje zašto klubovi s ovih prostora nikako ne mogu biti konkurentni s onima iz bogatih europskih liga.
Situacija je takva kakva je, umnogome su za tu situaciju odgovorni i roditelji koji se preko djece što prije žele riješiti egzistencijalnog grča tako svojstvenog ljudima s ovih prostora. I možda je to baš kao nekad, jedna usta manje za hraniti, a ako tamo negdje uspije i postane netko i nešto, sigurno će se sjetiti svojih i pomoći im.
Ipak, veliku, puno veću odgovornost od roditelja za takve situacije snose mediji skloni od djece u razvoju praviti instant-superstarove. Veliko je to opterećenje za mladu osobu, zna im se to i poigrati s ‘glavom’ ali na koncu takva vrsta reklame često dovede do toga da već nakon par utakmica u domaćim prvenstvima mlađahni veliki talent završi u nekom klubu iz najjačih europskih liga. Samo rijetki među njima uspiju u kratkom roku potvrditi svoj potencijal. Puno je veći broj onih koji nam nestanu s radara, pa ih i mi lako zaboravimo. A onda tako zaboravljeni klinci počnu lutati i to se lutanje nerijetko pretvori u izgubljenost. Samo se rijetki uspiju ponovno pronaći, a nekad je za to dovoljan i samo jedan jedini potez. Jedan bljesak može zaboravljenog klinca opet osvijetliti i staviti u naš fokus.
Lutao je tako i Alen Halilović.
Taj baš nije imao sreće. Svi su mislili kako je programiran za velike stvari i to kao da nam je potvrdio i njegov rani odlazak u Barcelonu. Ali Barça nije obitelj koja će te tetošiti i u dobru i u zlu, vremena za dokazivanje je malo i brzo možeš shvatiti da si donio pogrešnu odluku, odlučivši da odeš baš onamo gdje je rezultat imperativ umjesto da se razvijaš u nekoj sredini koja će za tvoje mladenačke mušice imati strpljenja.
Sve nakon Barcelone je stepenica niže i nevažno je što netko drugi neće niti može dobaciti ni na tu nižu razinu. Otišao si s nedovršenim algoritmom, zapravo nisi bio programiran do kraja i počeo si se gubiti po posudbama i na tom putu su te i kod kuće zaboravili. A ti i dalje igraš i još uvijek misliš da možeš puno više i ne odustaješ, iako se već sada čini da si starac makar ti bilo tek 25 godina. Toliko je klubova i liga iza tebe da bi se od svega toga dala ispisati biografija nekog odavno umirovljenog nogometaša. Igraš, ali više ti se nitko ne nada, otpisan si, zaboravljen si.
Mnogima će ona tvoja radost bit čudna i pretjerana. Otkud to padanje na koljena, širenje ruku i bacanje licem na travnjak nakon jedne asistencije koja je podsjetila na sve ono što se od tebe očekivalo?
Kao da si u trenutku kada si prebacio obranu jednim laganim dodirom iz prve osjetio nešto nalik na iskupljenje, nešto što te oslobodilo iz okova očekivanja, nešto ti daje pravo na tvoj vlastiti put, tvoju priču koju neće izmišljati nitko drugi nego ti i to ondje, na travnjaku koji ti je, nakon odlaska od kuće, postao jedini dom. Znaš da će te se sjetiti ako nastaviš tako, ako opet budeš udarao loptu drugačije nego drugi onako kako si to napravio u toj utakmici protiv QPR–a u drugoj engleskoj ligi, gdje te već dovelo tvoje lutanje.
Možda ti je konačno jasno da si ti taj koji određuje vlastiti put, da usmjeravaš samog sebe i da više nitko nema prava govoriti ti što bi kako bi trebao. Možda si tim laganim dodirom konačno odrastao. Možda si se zbog toga onako radovao. Zato što si konačno slobodan i opet spreman na igru.
