Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Povratak u Jazbinu

S 38 na leđima, Tim Cahill opet je ondje gdje je sve prije dva desetljeća počelo: u Millwallu

Zadnja izmjena: 2. veljače 2018. Profimedia

Te prosinačke nedjelje, dan nakon tipično britanskih 0-0 West Hama i Stokea na starom Upton parku, u kojem je osim par kornera i euforije kod istih hajlajt bila Zarateova vratnica s distance – odlučio sam preostalo londonsko poslijepodne iskoristiti da posjetim The Den.

Umjesto zamamnog predbožićnog blještavila u centru jednog od najmoćnijih gradova svijeta, zaputio sam se u njegov siv i puno manje privlačan jugoistočni dio kako bih vidio dom kluba kontroverzne, prkosne i ponosne prošlosti. Dom Millwalla, njegovu Jazbinu.

Malo sam zalutao, ali pomogla su mi dvojica lokalaca u radnim kombinezonima iz neke obližnje radionice. „Ravno 500-injak metara, pa lijevo kod ploče Zampa Road“, uputili su me kao valjda tisuće putnika namjernika dotad.

League One, u kojoj je te sezone bio Millwall, tog se vikenda nije igrala. Prvi je dojam svejedno obećavao; mnoštvo automobila na parkingu nudilo je nadu da nekoga u klubu i na stadionu ipak ima. S lijeve strane, preko puta ne baš uglednih i još manje urednih dvorišta automehaničarskih radnji, ugledah Millwall Community Trust. U uredu mladić i djevojka koji prihvaćaju moju prastaru press iskaznicu, ali napominju:

„Bojimo se da nema nikoga, ali slobodno probajte.“

Probao sam, gotovo pola sata, bezuspješno. Svi ulazi na tribine zatvoreni, a na razna zvona nitko ne odgovara. Pokušao sam i na ono za dostavu hrane, ništa… U međuvremenu, mnoštvo žena stiže s desne strane stadiona, vjerojatno po završetku smjene u nekakvom pogonu, pa odjednom nestanu gotovi svi automobili s parkinga. Moj posjet Jazbini tako se završio fotografijama izvana, kao i onom Millwallova izložbenog, tamnoplavog i otvorenog double-deckera.

Lojalan Lavovima

Godina 1997. se u sličnoj ulozi, samo s drugačijim motivima, našao jedan tinejdžer rođen u Sydneyju. Najstarije dijete Engleza irskih korijena i Samoanke, koji su imali još dva sina te kćer, na Den je došao uspjeti.

Tim Cahill po svemu nikada nije trebao postati nogometaš, s obzirom na to da je odrastao u okruženju koje je preferiralo brojne druge sportove, a niz njegovih rođaka te nećaka bili su ili jesu profesionalni ragbijaši. Doduše, najmlađi brat Chris nastupit će triput za nogometnu vrstu Samoe, 194. reprezentacije svijeta. Onaj srednji, Sean, s 16 će napustiti srednju školu kako bi se zaposlio i pomogao roditeljima koji su za Timovo slanje u London morali izdvojiti 10.000 dolara namijenjenih za otkup kuće u kojoj su živjeli.

„Kad sam dobio 5.000 funti za potpis prvog ugovora, poslao sam ih kući kako bih nadoknadio ulaganje roditeljima i braći. Kada sam zaradio prvu ozbiljnu lovu, kupio sam im kuću da ne moraju više naporno raditi“, otkrit će Cahill u svojoj autobiografiji Legacy.

Zahtjevna životna priča pomoći će mu da prihvati i iskoristi ruku koju mu je pružio Millwall, spreman prihvatiti ‘drugačije’, i sam odbačen i omražen od mnogih. Međutim, probijanje nije bilo jednostavno.

Bila su to neka druga vremena engleskog nogometa i Cahill se, osim na terenu, morao dokazivati i na drugim poljima. Čistio je kopačke, tuš kabine, pa čak i WC školjke prije nego što je zaradio profi ugovor.

Tim Cahill navršio je 38 i vraća se svojima zbog svojih

„Dobio sam tri telefonska poziva u kratkom roku. Svi klubovi nudili su plaćeni smještaj, Millwall usto 250 funti tjedno, QPR 500 funti, a klub iz Premierlige 1.000 funti tjedno. Nisam znao što ću pa sam nazvao majku. Rekla mi je da moram biti lojalan i zahvalan Millwallu na dobivenoj šansi.“

Po debiju za prvu momčad, mladi se Tim relativno brzo prometnuo u jednu od zvijezda Lavova, uz centarfora Neila Harrisa i vrijednog veznjaka Davida Livermorea. Njih trojica uvela su Millwall iz treće u drugu ligu, a onda je Harrisu 2001. godine dijagnosticiran rak testisa. Primat u napadu preuzeo je Cahill i nije ga ispuštao čak ni nakon što se najbolji klupski strijelac u povijesti oporavio kroz godinu dana. U sezoni 2003./04. i dalje će Australac biti predvodnik i zamalo ‘poklopiti’ djeda Trottera

„Vaš otac je uvijek govorio da će Del Boy uspjeti. Doduše, on je govorio i da će Millwall osvojiti Kup“, kultna je rečenica iz Mućki.

Cahill će golom Sunderlandu na Old Traffordu dovesti Millwall sve do finala FA Cupa, ali odlučujuća utakmica s Manchester Unitedom u Cardiffu bila je izgubljena i prije nego što je počela. Londonskom su drugoligašu zbog ozljeda i suspenzija nedostajala čak 16-orica igrača, pa su sanjarenje bolno prekinuli Cristiano Ronaldo i Ruud Van Nistelrooy za Unitedovih 3:0.

Svojima zbog svojih

Millwall je izborio izlazak u Kup UEFA, ali Cahill je ranije tog ljeta zaključio svoju sedmogodišnju epizodu na Denu, te nakon impresivnih 250 utakmica i 52 pogotka, prešao na Goodison Park. U Evertonu je već u prvoj sezoni bio najbolji strijelac i igrač godine po izboru navijača. ‘Tiny Tim‘, prozvali su ga pristaše Toffeesa po uzoru na lika iz romana Charlesa Dickensa, čudeći se pritom kako sa 178 centimetara i tek malo više od 70 kilograma uspijeva biti tako moćan u duelu, jak u skoku i poput prave napasti protiv stoperskih gromada Premier lige.

Žilav, uporan i bespoštednog pristupa, Cahill je bio sve ono što prosječni navijač traži, a pogotovo na Otoku. Za Everton je u Premierligi zabio 56 komada, od čega 31 glavom; najviše od ukupno 97 nogometaša koji su u najvišem engleskom razredu postigli barem 50 pogodaka.

Dokazavši se na takvom nivou, njegova veličina prepoznata je Down Under, gdje je postao možda i glavni faktor stvaranja svijesti i ljubavi kod djece prema socceru te izrastanja Australije u solidnu nogometnu naciju. Predvođeni njime, Australci su nastupili na tri posljednja Svjetska prvenstva, a prije toga su imali jedan jedini nastup, davne 1974. godine. On je pritom nakupio 50 golova u 104 nastupa.

„Želim raditi s djecom i pomoći im napredovati. Pokazati im pravi način, moral i stav da postanu bolji nogometaši. Također, nema veće časti nego kad vas dijete zaustavi na ulici za autogram. U Engleskoj sam znao davati klincima potpise pola sata do sat prije treninga, i još isto toliko nakon treninga.“

Cahill je reprezentaciju nosio i kada je napustio Everton, shvativši da s 33 na leđima više nije sposoban za svakodnevni ritam elitne razine. Legitimno je izabrao bogate ponude, prvo iz SAD-a, a onda i dvije iz Kine. Pokupovao je još nekoliko kuća na mondenim destinacijama, prošle sezone se vratio u Australiju, ali nešto ga je vuklo onamo gdje je sve počelo.

Dva desetljeća od prvog dolaska, eto ga opet pred vratima Dena. Tim Cahill navršio je 38 i vraća se svojima zbog svojih; pod vodstvom nekadašnjih suigrača, danas menadžera Neila Harrisa i pomoćnog trenera Davida Livermorea, pokušat će opet pružiti radost Jazbini i uzeti osobni zalet da bi na ljeto isto donio Australiji. U Rusiji će zaigrati na svom četvrtom Mundijalu, a zabije li gol, postat će tek četvrti igrač u povijesti – nakon Pelea, Uwea Seelera i Miroslava Klosea – koji je zabijao na četiri SP-a.

To možda najbolje potvrđuje koliko je Cahill podcijenjen i koliko ga je premalo na naslovnicama. Zapravo, na njima je završio nedavno, nakon one sporne proslave gola Siriji. Jedan od najvećih filantropa među nogometašima, osnivač nogometnih akademija, tip prepun tetovaža s kompletnim obiteljskim stablom, tip koji je oženio srednjoškolsku ljubav i s njom poput svojih roditelja dobio četvero djece, tada se baš posrao sam po sebi. Ostaje nejasno što mu je to trebalo, ali pretpostavljam da bi, sad kad je opet Milwall, odgovorio krilaticom s naslovne fotke ovog teksta ili ovom iz navijačke pjesme.

Ne propusti top članke