Promjena je ponekad stvar želje, češće možda stvar nužde, ali ono što je sigurno je da je ponekad prijeko potrebna. Pogotovo nakon duge i naporne nogometne sezone; znamo da vam nogomet nije dosadio, ali ovo je onaj period zasićenja i iščekivanja mirnog odlaska na plažu.
Niži rang natjecanja rijetko je u prvom planu i malo koga je ustvari briga za njega. Barem dok ne dođe svibanj, borba za tih par mjesta u vrhu i (najčešće) kozmetičku promjenu u nogometnoj povijesti. Međutim, nećemo se nagledati pretjerano mnogo novih lica; trend je povratka bivših i posrnulih prvoligaša.
ITALIJA
Prije točno četiri godine u isto ovo vrijeme na stadionu Paolo Mazza (kapacitet 8.500) bili su očajni.
Real S.P.A.L., kako se u to vrijeme službeno zvala momčad iz Ferrare, propustio je mjesto u doigravanju ionako kompliciranog sustava Serie D, a nakon dva stečaja i potpunog resetiranja kluba, spremao se i na treći. Roberto Benasciutti bio je posljednja slamka za koju su se mogli uhvatiti. Vlasnik Giacomensea, još jednog lokalnog kluba koji se natjecao u rangu više, i veliki navijač SPAL-a, odlučio je ponuditi udruživanje i ponos Ferrare najednom je dobio krila.
SPAL je jedan od najstarijih talijanskih klubova, koji su još 1907. osnovali mjesni svećenici. Società Polisportiva Ars et Labor, što je bilo puno ime kluba, prvi put je u Serie A zaigrao 1920., a između 1951. i 1968. bio je stabilan prvoligaš, u čijim redovima su igračke karijere započeli i Fabio Capello, Edy Reja i Luigi Delneri.
Prošle je sezone prvi put nakon 1992./93. uspio izboriti plasman u Serie B, ali nitko nije očekivao da i ove sezone SPAL bude u igri za promociju. Gianfranco Zigoni, u to vrijeme u Juventusu, odlučujućim golom u svibnju 1968. poslao je SPAL u niži rang i iz njega se nije vraćao dok nije napravio potpuni krug. Doduše, jedan Zigoni, Gianmarco – Gianfrancov sin – sada je u SPAL-u, kome je prije tri godine posuđen iz Milana, a ove je sezone postigao 11 golova, uključujući dva u posljednjem kolu protiv Barija i uz veterana Mirca Antenuccija (18 golova) najefikasniji je igrač momčadi.
SPAL s klupe vodi Leonardo Semplici, 49-godišnji izdanak Fiorentinie akademije, u kojoj je dugo radio s najmlađim momčadima. Gospodin Jednostavno – što je samo prijevod njegovog prezimena – u SPAL je stigao u prosincu 2014., dok je klub još uvijek bio u trećem razredu talijanskog nogometa, i u protekle dvije sezone prometnuo se od anonimusa do u medijima poželjnog kandidata za klupu klubova poput Fiorentine ili Napolija. Semplici forsira ofenzivnu varijantu sustava 3-5-2 i njegova je momčad (u kojoj ove sezone nema nijednog stranca) dominirala prvenstvom; postigla je najviše golova (66), a samo je Pisa (koja je, usput, ispala) primila manje (39), te je sezonu završila sa četiri boda prednosti nad Hellas Veronom.
Očito da je poveznica s obitelji Zigoni ove sezone imala svoju čaroliju u Serie B. Naime, spomenuti Gianmarco Zigoni junak je upravo Hellas Verone, gdje je nakon Juventusa i Rome odigrao gotovo 140 utakmica. Za razliku od SPAL-a, oni ovog ljeta neće morati kao prioritet staviti renoviranje stadiona – na Bentegodiju se desetljećima igra Serie A, a legendarna generacija iz 1985. u Veronu je donijela i jedini scudetto, i to ispred Maradonina Napolija i Platinijeva Juvetnusa. I, mnogi će reći, najčišći scudetto s obzirom na to da su jedino te sezone suci birani ždrijebom.
Veronin trener Fabio Pecchia (43) sakupio je 337 nastupa u Serie A, a trenerski zanat ispekao je kao prvi asistent Rafe Beniteza u Napoliju, Real Madridu i Newcastleu, prije nego li je prošle godine preuzeo Veronu, u kojoj je i ove sezone glavnu riječ imao Giampaolo Pazzini, najbolji strijelac lige sa 23 gola. Verona, koja će naredne godine tako opet igrati gradski derbi s Chievom, sezonu je završila bodovno poravnata sa Frosinoneom, ali je zbog boljeg međusobnog omjera momčad s Matuse gurnula u doigravanje. Ondje su još Benevento, Spezia, Citadella, Carpi i Perugia, a samo će jedna od ovih momčadi izboriti plasman u Serie A.
ENGLESKA
Je li itko i sumnjao u Rafu Beniteza? Sustav financijskog ‘padobrana’, kojim se klubovima koji ispadnu iz Premier lige pokušavaju ublažiti ekonomske gubitke, često je nedovoljan kako bi se izbjegao negativni momentum, ali Benitez je točno znao kako postaviti stvari na St. James Parku. U Newcastleu ga naprosto obožavaju, a i pored činjenice da je ljetos ekipa potpuno promijenila izgled i da zimus nije dobio željena pojačanja, Benitez je od ove momčadi izvukao najbolje i zasluženo osvojio naslov u Championshipu.
Sada treba vidjeti što nosi najneposrednija budućnost. Cilj je za početak, dakako, izbjeći sudbinu 30 od 68 do sada promoviranih momčadi koje su ispale u prvoj sezoni i etablirati se kao stabilan klub u Premier ligi. Newcastle United klub je ogromnog potencijala, ali za njegovu realizaciju, pogotovo pod Benitezom, treba vremena i strpljenja
Posebnu pozornost treba obratiti i na Brighton & Hove Albion F.C.. Chris Hughton upravo se s Newcastleom prije sedam godina rastao u prilično burnom razvodu – otpušten je unatoč ogromnoj podršci koju je imao među igračima i navijačima. Ondje je radio odličan posao, a radi ga i u Brightonu; iako momčad nije nimalo spektakularna i igra jednostavan nogomet, fer je reći da je Hughton izvukao maksimum iz nje. Vlasnik Tony Bloom je od kluba u koji je zaljubljen od djetinjstva napravio ozbiljnu organizaciju, stadion za nešto više od 30.000 jedan je od ljepših novoizgrađenih u zemlji, ali to sve do ove sezone nije mogao pokriti i dobrim rezultatskim izdanjem.
Nakon finala doigravanja na Wembleyu pridružit će im se jedan od dva potpuno neočekivana rivala – Reading ili Huddersfield Town. Dva su to tima kojima se predviđala borba za ostanak i goli život, ali i jedan i drugi sjajno je tempirao formu i s mršavom gol razlikom (Reading je imao +4 a Huddersfield -2) dospjeli su do finala. Momčadi su ovom trenutku možda nezrele za Premier ligu, ali zajedničko im je to što imaju zanimljive menadžere. S jedne strane tu je proslavljeni Jaap Stam, kojemu je to prvi samostalni posao u karijeri (ranije radio kao asistent u Ajaxu i u njegovoj mladoj momčadi); s druge, David Wagner je ljubimac hipstera, intimus Jürgena Kloppa koji je prethodno radio u drugoj momčadi Dortmunda i ponašanjem pomalo podsjeća na njega.
ŠPANJOLSKA
Na prvi pogled Žapci možda ne djeluju kao novo lice, ali Levante to definitivno jest. Nakon šest sezona u Primeri, prošlogodišnja je završila ispadanjem koje je u Levanteu označilo potpunu rekonstrukciju. Levante je ostao bez – čak 20 igrača, dok je među plavo-crvene stiglo čak 14 novih lica. Silna je to promjena za tako mali klub, pa je početak sezone bio dosta težak, ali onda je uslijedila velika serija pod vodstvom trenera Juana Ramóna Lópeza Muñiza. Između sredine prosinca i početka travnja momčad je izgubila samo jednom u 16 utakmica i bilo je jasno da pravog konkurenta za prvo mjesto neće imati. Roger Marti, koji se vratio iz Valladolida, ove sezone je utrpao 22 pogotka i bio prvo ime Levantea.
Predsjednik Quico Catalan bio je svjestan važnosti prve sezone nakon ispadanja, pa je netom nakon završetka prošle poručio da će svi oni koji pogledaju 18 (od 21) domaćih utakmica Levantea ove sezone godišnju ulaznicu za iduću dobiti potpuno besplatno. Levante je ove godine gledalo 21 posto manje gledatelja nego prošle, ali to je i dalje najmanji pad od ekipa koje su ispale iz lige. U prosjeku se na stadionu za 25.000 okupljalo 11.616 gledatelja, a dobar dio njih sada će moći za džabe gledati i Primeru.
Girona FC osnovana je još 1930., ali momčad sa Montilivija (9.286)) nikad dosad nije igrala u Primeri. Prije 10 je godina još bila u četvrtom rangu, prije toga je znala ispadati i u regionalnu ligu, ali onda se 2010. pojavila skupina lokalnih biznismena predvođena Ramonom Vilarom. Uložili su novac u stadion i momčad i Girona je tri puta u četiri godine igrala u play-offu, ali do Primere nikako nije mogla.
Međutim, u Gironi stvari rade polako i sa strpljenjem. U ožujku 2014. za menadžera su postavili Pabla Machina, koji je čitavu svoju igračku i trenersku karijeru proveo u Numanciji. U prvoj sezoni ovaj 42-godišnji trener doveo ih je na rub promocije – propustili su kod kuće dobiti Lugo u zadnjem kolu, pa je drugoplasirani Sporting Gijon imao isti broj bodova, ali bolji međusobni omjer. U doigravanju su u gostima svladali Zaragozu 3-0, a onda kod kuće izgubili 4-1. Ipak, u klubu su odlučili zadržati Machina, a Girona je do sredine ožujka djelovala kao sigurna oklada za Primeru. Od tada igra u promjenjivoj formi, ali i dalje drži sve u svojim rukama – četiri kola prije kraja na četiri je boda razlike od najbližih konkurenata Getafea s utakmicom manje.
NJEMAČKA
Točno 10 je godina prošlo otkako su na Mercedes-Benz Areni slavili titulu prvaka, a tih se 10 godina za navijače crvenih pretvorilo se u dugu i mučnu vožnju. Visoki uspon s Arminom Vehom iz 2007. naslijedili su manji i veći padovi, a prošle godine – prvi put nakon 1975. i tek drugi put u povijesti – Stuttgart je ispao iz Bundeslige.
Trenera Josa Luhukaya nakon samo četiri je kola naslijedio Hannes Wolf, a momčad je s vremenom rasla u formi i u završnici sezone dosegla njen vrh. Do prošlog je vikenda Stuttgart u 2017. izgubio samo jednom, ali direktnu promociju i šampionsku titulu propustio je osigurati upravo u dvoboju s Hannoverom, koji mu je za petama s istim brojem bodova.
Hannover je također prošle sezone napustio Bundesligu i to nakon 14 godina, ali on je za svoju sudbinu znao tri kola prije kraja, pa se odmah počeo spremati za zahtjevnu drugu ligu. Međutim, i ondje je u ožujku promijenjen trener, pa je Daniel Stendel zamijenjen Andreom Breitenreiterom. Šest pobjeda i dva neriješena od njegova su dolaska bila više nego dovoljna za potvrdu povratka u Bundesligu, iako će za službenu promociju trebati – kao i Stuttgartu – barem jedan bod u utakmici posljednjeg kola.
Kiksu će se nadati Eintracht Braunschweig, koji još uvijek ima teoretske šanse zaobići play-off. No, prošlog je tjedna izgubio od Arminije Bielefeld, koja se bori za ostanak, i to sa ogromnih 6-0, potvrdivši valjda da mu i nije mjesto u Bundesligi.
FRANCUSKA
Ligue 2 je od svih drugih rangova natjecanja imala daleko najzanimljiviju završnicu. U petak je čak šest ekipa ušlo u zadnje kolo s maksimalnom razlikom od tri boda. Začudo, svih šest ekipa je pobijedilo, ali je trijumf bio vrjedniji za Strasbourg i Amiens.
Strasbourg, koji je titulu prvaka Francuske osvojio 1979. (s Arseneom Wengerom u sastavu!), imao je put sličan SPAL-ovom. Le Racing je dugo bio loše organiziran, da bi 2011. potpuno bankrotirao i zamalo bio ugašen. Francuski nogometni savez je postigao dogovor s klubom, poslao ga u četvrtu ligu, odakle se lani vratio u Ligue 1.
Ipak, malo tko je Strasbourg očekivao u borbi za plasman u elitu. Trener Thierry Laurey složio je izrazito napadačku momčad, koja je iskoristila činjenicu da konkurencija nije pretjerano spektakularna. Nije izgubio 10 utakmica zaredom, napadač Khalid Boutaïb je utrpao 20 golova i od sljedeće će sezone stari Stade de la Meinau (29.320) ponovno gledati prvoligaški nogomet.
Međutim, pravu dramu ponudio je Amiens.
Klub sa sjevera Francuske također je prošle sezone igrao u trećoj ligi, a njegovo iskustvo u posljednjih 90 minuta sezone bilo je u isto vrijeme traumatično i veselo. Amiensu su tri boda na gostovanju kod Reimsa trebala da osigura drugo mjesto i konačni povratak u Ligue 1, ali stvari nisu izgledale dobro. U sudačku je nadoknadu ušao s golom zaostatka, ali Emmanuel Bourgaud zabio je tek treći svoj gol ove sezone i donio prvoligaški nogomet na Stade de la Licorne (12.097)
Troyes će u kvalifikacije dok su ovog puta Lens, Brest i Nimes ostali ispod crte, redom momčadi koje su imali tri ili manje bodova zaostatka i mnogo veću nogometnu tradiciju od kluba koji je kroz povijest tek rijetko igrao u Prvoj ligi.
