Godinu dana poslije, njegove su riječi postale vizionarske: reprezentacija se zaista vraća u Split, a s njom i sam Filip, koji je nedugo nakon tog govora na Rivi Rijeku zamijenio Cagliarijem u transferu vrijednom pet milijuna eura. Ovog se ljeta, pak, vratio kući, u matični Hajduk i rodni Split, kako bi pokazao da se može ostvariti još jedan podvig koji je davno zaželio: osvajanje titule prvaka s Hajdukom.

Bradarićev dolazak nije samo potaknuo maštu navijačima nakon velike pobjede u derbiju, nego i otvorio nekoliko dodatnih pitanja

U moru izjava koje nogometaši daju nerijetko je premalo autentičnosti, teško je iz tih često dirigiranih rečenica razlučiti što zapravo misle i u što zapravo vjeruju. Kod Filipa je nešto drugačije, baš kao što je drugačije bilo i s tom euforijom na Rivi. Iako je još formalno bio Rijekin igrač — zbog čega su mu pojedinci iz njenih navijačkih redova pomalo bedasto zamjerili zastavu s natpisom “Split” u Rusiji, kao i taj emotivni splitski istup — Bradu je zaista vidljivo nepatvoreno ‘otvorila’ prigoda i stajanje na pozornici na kojoj se nadao stajati kao osvajač titule hrvatskog prvaka. Doduše, to je i dočekao, ali umjesto na splitskoj Rivi titulu je slavio na riječkom Korzu godinu ranije.

I sada se, u jeku novog vala tipične hajdučke euforije, ukazao nazad na Poljudu. I ponovno je, nakon izjave kako mu je “srce napokon na mjestu”, poslao snažnu poruku koju nitko u Hajduku nije bio spreman izgovoriti: od klupskog vodstva do kapetana Josipa Juranovića.

“Svi pričaju o kvalifikacijama za Ligu prvaka sljedeće godine”, kaže Bradarić, “a ja mogu reći da sam se došao boriti za prvo mjesto. To je moj cilj”.

Udariti šakom o stol

Kod Filipa ima i pregršt razloga da iskreno bude vezan uz Hajduk.

U klub je stigao kao sedmogodišnjak, nakon što je dvije godine trenirao u Lavčevićevoj školi nogometa. Prošao je dakako sve omladinske kategorije i posudbu u Primorcu iz Stobreča. Oko njega je vladalo dosta upitnika, pa je i debi za seniorsku ekipu dočekao je razmjerno kasno, kao 21-godišnjak pod Igorom Tudorom u utakmici protiv Zadra u srpnju 2013., samo dva mjeseca nakon što je Hajduk osvojio svoj posljednji trofej u finalu Kupa s Lokomotivom. Uspio se etablirati u prvoj momčadi, iako ga se incijalno nije cijenilo kao nešto više od rotacijskog igrača, a činjenica da je ipak dijete kluba tjerala je ljude da mu daju dodatni kredit, makar ni to nije pomoglo da ostane u klubu kada se pojavila Rijekina ponuda.

Bilo je to u veljači 2015. i to nakon tek 50-ak nastupa za Hajdukovu prvu momčad. Kredit se, kako to obično biva u ovim turbulentnim vremenima, brzo potrošio i malo se ljudi u Splitu osobito uzrujalo, pogotovo jer je u tom trenutku bilo i većih problema. Tada je, naime, Tudor samo dva dana nakon Filipova potpisa za Rijeku preko noći odlučio napustiti trenersku poziciju, pravdajući napuštanje ekipe tik pred početak proljetnog dijela prvenstva navodnim nesuglasicama oko traženih pojačanja. Navodno predsjednik Marin Brbić i tadašnji sportski direktor Goran Vučević nisu bili spremni udovoljiti njegovim zahtjevima da se angažira stoper slovenske Krke Nikola Žižić, makar se više činilo da je Tudor u skladu sa svojim teškim temperamentom samo tražio razlog da krene dalje.

Bradarić je uskoro zauzeo mjesto prvotimca u Kekovu sastavu, ali i poslao prve ‘otrovne’ strelice prema bivšem klubu.

“Odlazak u Rijeku se pokazao kao pun pogodak. Trener Matjaž Kek od mene je napravio puno boljeg igrača”, pričao je za Slobodnu Dalmaciju godinu dana nakon odlaska iz Hajduka, za kojeg je tvrdio da ne daje prednost “svojoj djeci”.“Istovremeno im nije problem dovoditi sa strane igrače upitne kvalitete koji odigraju jednu ili dvije utakmice i više nitko, nikada ne čuje za njih. Zato Hajduk posljednjih godina i ima ovakve rezultate. Veliki je problem Hajduka što se ne zna ‘tko pije, a tko plaća’. Nema čovjeka koji će udariti šakom o stol i reći što i kako dalje”. Tu je valjda ponajprije mislio na nekog profila Damira Miškovića, dio struktura vlasti koje će s Rive isto uskoro indirektno prozvati.

Ono što ljudi žele čuti

Jasno, Filip se preko noći pronašao u nebranom grožđu; njegove tadašnje izjave izjave pogodile su dobrim dijelom one koji su ga prvi otpisivali iz Hajduka, što i nije rijetkost kod splitske publike, a istovremeno je trebao i dokazati da je kao bivši član rivala spreman biti tobože objektivan i komplimentirati ono što se nameće kao prva i najočitija razlika dvaju klubova. S druge strane, od svih tih nevještih rečenica najviše se izdvajalo ono što je i najbitnije — njegovo ‘pričanje’ na terenu, gdje je u jasno postavljenom sustavu igre u kratkom roku otvorio svoj tihi obrt i postao neizostavni dio Rijekine šampionske momčadi te njen kapetan. Kao takav je, zasluženo, pronašao i svoj put do rostera na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

I sada se nakon epizode u Serie A vraća kući.

Iako je Filip u tom starom istupu za Slobodnu direktno prozivao i predsjednika Brbića, ovaj je sam na press konferenciji povodom njegova povratka u Hajduk izjavio kako problema među dvojicom više nema. Navodno, problem je onomad nastao u činjenici da su Brbić i Vučević od Bradarića tražili da svede zahtjeve u uske okvire iako oni sami prema Bradariću “nisu radili iz te ljubavi” već su imali lijepe plaće. Međutim, Brbiću je jasno zašto su se odlučili na sklapanje primirja u ovom trenutku: naprosto zato jer je Filip Bradarić igrač kakav svojim primjerom treba ovom Hajduku.

Reklo bi se kako je vrlo očigledno da baš ovoljetni prijelazni rok, u kojem je Hajduk potrošio višemilijunski iznos na pojačanja, potvrđuje kako su onakvi problemi prošlost. Uslijed atmosfere u klubu koja se počela naglo srozavati još prije početka aktualne sezone, Brbić nije imao puno izbora nego odriješiti kesu i dovesti igrače koji mu moraju donijeti cilj koji je postavio kako bi pokušao vratiti ozbiljno narušeno povjerenje među navijačima, a to je minimalno drugo mjesto. Kratkoročna rješenja su ono što može masu održati na liniji, a to je u slučaju aktualnog vodstva dokazana nužnost. U Bradarićevu slučaju i prilika da se ispere gorak okus koji je ostao nakon njegova odlaska i kasnije pune afirmacije u Rijeci, čime Hajduk poručuje da je sada jači, stabilniji i ambiciozniji.

Međutim, baš kao što je prošlog ljeta Split želio čuti da igrači žele promjene u načinu na koji se vodi hrvatska reprezentacija, tako ovog ljeta — nakon još jedne povijesne blamaže — nije bilo zadovoljavajuće čuti kako je Hajduk spreman ‘tek’ potući se za drugo mjesto i te kvalifikacije za Ligu prvaka. Kada je Hajduk svladao Dinamo, Bradarićeve prve riječi gurnule su realnost u drugi plan. Baš kao i prošlog ljeta, izjavom kako je on tu stigao da ide na naslov prvaka Filip je i sada dao ljudima ono što žele čuti, bez obzira na to koliko je takav cilj realno ostvariv. Bitno je da on ostavlja dojam da u to zaista vjeruje, jer sam klub od igrača očito ne postavlja takav imperativ. S druge strane, što je za Hajduk još i važnije, on kao pojedinac po tom pitanju može napraviti kudikamo više nego po pitanju ozdravljenja hrvatskog nogometa.

Ciljana skupina

Hajduku treba igrač koji se prvo ne libi preuzeti odgovornost, što je jednim dijelom dobio i s povratkom Mije Caktaša prošle godine. No, baš kao što Caktaševi usponi i padovi u Hajduku sugeriraju, lukrativni ugovor sam po sebi ne jamči da će iskusni povratnik moći raditi razliku i ostvariti toliko željene ambicije sam po sebi, lišen svakog konteksta. Caktaš je itekako prosperirao kada je prošlog proljeća dobio zadanu ulogu unutar jasno definiranog sustava; sada Bradarić svojom pričom donosi treneru Damiru Buriću istovremeno blagoslov i prokletstvo.

Unatoč pobjedi nad Dinamom njegova ekipa još uvijek nema jasne konture igre, a upravo je Bradarić sav svoj zasluženi karijerni status dosegnuo tako što je davao svoj maksimum unutar fantastično uštimane Kekove mašine. S njim je sada Burić dobio još jednog iskusnog vođu na terenu i širinu u rotaciji, ali i teret očekivanja da iz njega izvuče maksimum. Ako to ne bude mogao, na Bradariću — na kojeg će navijači baš kao i na Caktaša lani prebaciti fokus očekivanja — vrlo lako može razbiti zube.

Angažman Bradarića je i dodatni pritisak na Hajdukovu upravu. Na press konferenciji na kojoj se prvi put službeno obznanila informacija da je postignut dogovor s Cagliarijem oko Bradarićeve posudbe, Brbić je pričao o klupskim ciljevima koji podrazumijevaju dovođenje “primarno mladih igrača s kvalitetom unaprjeđivanja momčadi već danas” i koji “imaju potencijal daljnjeg razvoja”. To se jasno vidi s angažmanima prvenstveno 19-godišnjeg Davida Čoline i njegova vršnjaka Ivana Dolčeka, koji su već neko vrijeme bili na Hajdukovoj meti i koji su sada idealno nadoknadili odlazak drugog Bradarića, Domagoja, u francuski Lille.

Ostala pojačanja koja je Hajduk ovog ljeta angažirao već odavno nisu u toj ciljanoj skupini. Eventualno Dolčeku i Čolini možemo priključiti Marina Jakoliša, bivšeg mladog reprezentativca koji uskoro slavi 23. rođendan i koji se mora profilirati u smjeru već postojeće vrijednosti u svojoj osmoj seniorskoj sezoni. Samuel Eduok za četiri mjeseca navršava 26, Stefan Simić 25, dok je novopridošlo ime na poziciji napadača, Peruanac hrvatskih korijena Iván Bulos, već navršio 26. Svi oni iza sebe — osim donekle Bulos, kojeg su usporile brojne ozljede — imaju već velikog iskustva u seniorskim utakmicama i nisu dovedeni kako bi se na njih čekalo kao razvojni potencijal, već da odmah donose rezultate.

Otvorena pitanja

Tu u priču ulazi i dovođenje Bradarića početkom rujna.

Hoće li on igrati u formaciji s duplim pivotom do Darka Nejašmića ili će se adaptirati na eventualni romb? Je li se vodilo računa o tome da je Filip najbolje partije u karijeri pružao baš ona kada je imao jasnu sistemsku ulogu? Što njegov dolazak znači za Hamzu Barryja, dosadašnjeg startera kojemu još nije produžen ugovor, zbog čega bi klub mogao ostati i bez njega i bez odštete? Kakav je sada status Dina Beširevića, koji je Bradarićevim dolaskom bačen u treći plan, iako je još lani za njega još uvijek aktualni sportski direktor Saša Bjelanović odlučio platiti nemalu odštetu? Dodatne upitnike stvaraju situacije poput one kada predsjednik sam sebi uskoči u usta tvrdeći da se strategija dovođenja igrača fokusira na “mladim razvojnim potencijalima”, a onda u istoj rečenici nadoda kako je strategija tek u nastajanju.

Kako vidimo, Bradarićev dolazak nije samo potaknuo maštu navijačima nakon velike pobjede u derbiju, nego i otvorio nekoliko dodatnih pitanja.

Hajduk je iskoristio priliku da popuni kadar barem na godinu dana igračem koji nedvojbeno dolazi kao pojačanje. Ovo je vrsta rizika kakvu je Brbić u prethodnom mandatu svim silama izbjegavao i zbog čega je otvarao sukobe s ljudima poput Tudora, pa i samog Filipa. Sad je vrijeme je da se suoči s pritiskom ambicija i rezultata, ali s potrebom za dugoročnim planiranjem čiji se izostanak ne može prikriti ni populizmom ni ulijevanjem novca u pojedince bez izgrađenog sustava.

Bradarić je već jednom, kao mlad i gotovo otpisan igrač, dokazao kako se u puno kompleksnijoj situaciji može izgraditi samo ako se ima plan i program. Za Hajduk to vrijedi u dvostrukom smislu i zato se svi trebaju nadati da će Bradarić najviše progovoriti ondje gdje je i stekao vrijednost: na terenu.