Od bicikala do Kineza

“Nemoj da te iznenadi ako se s tribina krenu spominjati nekakvi bicikli”, rečeno mi je uoči odlaska na Letnu, Spartin dom na Pragu 7 — dijelu grada u kojem nije popularno spominjati najvećeg rivala, preseljenog iz istog tog kvarta na Vršovice. Bicikala ovog puta nije bilo, ali s biciklima je sve krenulo — barem za jedne od njih. Čak 290 međusobnih susreta dvaju klubova impozantna je brojka, koja svejedno ne bi trebala začuditi bilo koga tko je malo bolje upoznat s kontinentalnom nogometnom kulturom. Prag je jedan od povijesnih epicentara, iz čijih se kavana također širilo nogometno znanje. Uostalom opće je poznato da je u najstarijoj praškoj pivnici, U Fleků, rođena i ideja o osnivanju splitskog Hajduka — i to baš nakon jednog gradskog derbija.

Upravo prije tri dana Slavia je proslavila svoj 126. rođendan, ali prvi ogled s godinu dana mlađim gradskim suparnikom nije odigran sve do ožujka 1896. Razlog tomu upravo leži u biciklima. Slaviju su kao sportsko društvo osnovali studenti medicine kako bi promovirali rekreaciju; inicijalno su se fokusirali primarno na biciklizam, da bi se tek te 1896. odlučili osnovati i nogometnu selekciju kako bi odgovorili na formiranje atletskog kluba Královské Vinohrady, odnosno Sparte, kako je klub službeno imenovan 1894. Cyklistika není fotbal, biciklizam nije nogomet, jedna je od poštapalica kojom s vremena na vrijeme Spartini navijači podbadaju Slavijine.

Po svemu sudeći, Slavijini vlasnici žrtve su političkih čistki u Kini, što bi mogao značiti i kraj njihovih investicija

I taj je prvi ogled na praškoj Kraljevskoj njivi prije gotovo 123 godine organiziran kako bi se odmjerile snage i utvrdilo tko je bolji u sportu koji je sve više okupirao mlade ljudi diljem Europe. Priča kaže da je Sparta taj prvi ogled dobila s 1:0, ali je Josef Rössler-Ořovský — jedna od najvažnijih povijesnih figura lokalnog sporta i sudac te utakmice — taj gol naknadno poništio, pravdajući svoju odluku tadašnjim pravilom kako se obje momčadi trebaju usuglasiti oko postignutih golova, što ove nisu. Spartini su igrači i simpatizeri pripisali to utjecaju Slavijine intelektualne populacije s elitnih Vinohrada na Ořovskog, te je tom kontroverzom veliko rivalstvo i službeno začeto.

Sparta je imala svoje zlatne periode, baš kao i Slavia.

S jedne strane ekipa Železne Sparte okupljena u periodu nakon Prvog svjetskog rata, preko generacije koju je predvodio Oldřich Nejedlý — najbolji strijelac Svjetskog prvenstva 1934. — sve do ovih recentnijih sastava, poput onog koji je 1992. promarširao do polufinala Kupa prvaka, profilirali su klub s Letne kao najuspješniji klub u zemlji, okićen s ukupno 33 naslova prvaka.

Slavia je s osvojenih 17 šampionskih titula kudikamo manje uspješna, ali je za oformljavanje njene također brojne navijačke populacije ključna bila era Josefa Bicana, člana austrijskog Wunderteama kojeg su 1937. privoljeli u Slaviju. S njim u kadru je klub osvojio sedam naslova prvaka u 10 godina, a on je sam u 217 nastupa zabio nevjerojatnih 395 golova, ostavši do kraja svog života u Pragu. Neki tvrde kako ih je buržoaska pozadina mazila tijekom Prve republike, samo da bi im otežala život kad je stigla komunistička vlast, s preferencijama prema pretežno radničkoj Sparti i režimskoj Dukli.

Ali dok su to prečesto navijački obojane teze, povijest i tradiciju nažalost — ili nasreću, kako kome — osvjedočeno može prekrajati i kapital. Slaviju je 2015. od bankrota spasio misteriozni kineski konzorcij China CEFC, koji je nakon desetak godina polaganog ulaganja u klub te godine i službeno preuzeo većinski udio u klubu. O Kinezima se nije znalo mnogo, osim da su povezani s pripadnicima češkog parlamenta, kao i sa samim predsjednikom Milošem Zemanom. Iako je pod njima Slavia doživjela novi uzlet, vrativši titulu prvaka u vitrine nakon dugih 12 godina čekanja, sumnje su sve intenzivnije. Po svemu sudeći, vlasnici tog konzorcija žrtve su političkih čistki u Kini, što bi mogao značiti i kraj njihovih investicija.

Slavia je i dalje rezultatski dobra — na vrhu je prvenstvene ljestvice, a u Europskoj ligi nakon tri kola ima dvije pobjede (Bordeaux kod kuće i FC Copenhagen u gostima) i jedan poraz (protiv Zenita u Rusiji). No, budućnost je neizvjesna i politički establišment pokušava hitno pronaći nove investitore koji bi spriječili ponavljanje crnog scenarija otprije par godina.

Za navijače iz rivalskog tabora je njihova Sparta, bez obzira na slabe rezultate minulih sezona, i dalje ona koja, kao u pjesmi s razglasa, věčná zůstane a ze všech nejlepší — vječna ostaje i od svih najbolja.

Zvijezde na tribinama

Nedjeljni režim tramvaja me dovoljno zbunio da zakasnim na Václavské náměstí, odakle su se Slavijini navijači u koloni uputili prema Letni, ali njihovo prisustvo se također osjeća u kutu ovog lijepog stadiona, čiji reflektori obasjavaju stare zgrade koje ga okružuju. I baš kada sam se zbog tvrde i ne pretjerano lepršave igre više fokusirao na gostujući sektor tribina koji je demonstrirao svoj pirotehnički arsenal — Slavia je povela.

Trener Jindřich Trpišovský, kojeg će se Hajdukovi navijači prisjetiti kao onoga koji ih je sa Slovanom iz Libereca izbacio iz Europe, spremio se na strpljivo čekanje prigoda iz prekida. Plan je s te strane egzekutiran savršeno, ali Sparta se nije dala lako, što potvrđuje i činjenica da na domaćem terenu nije poražena od listopada prošle godine.

S druge strane, ni domaći navijači nisu posustajali, prikazavši poruku “Svi za jednog, Sparta za sve” uz sliku na kojoj je dominirao stari grb s crvenom zvijezdom. A onda, pred poluvrijeme, njihovo je navijanje nagrađeno na najbolji način. Prvo je u 42. minuti Benjamin Tetteh zabio za izjednačenje, da bi u sudačkoj nadoknadi prvog dijela Guelor Kanga, bivši igrač Crvene zvezde, uspješno realizirao najstrožu kaznu nakon situacije koja je, onako s tribine, podsjetila na jedanaesterac zbog kojeg je nakon splitskog derbija 2009. godine Zdravko Mamić psovao majku jednom našem komentatoru, kasnije vrlo sklonom Zdravkovu liku i djelu.

Drugi dio je bio uvelike sličan prvom. Slavia je, iako u zaostatku, prepustila loptu u noge Sparti, koja se trošila bez da je imala konkretnu ideju što bi s njom. Spartini su navijači nervozno pogledavali čas na semafor, čas na novu koreografiju na kojoj je ovog puta dominirao prekrižen Slavijin logotip s prepoznatljivom ‘naopakom’ zvijezdom. Nije pomoglo — Jan Sýkora, kojeg je Trpišovský uz još nekolicinu igrača doveo iz Slovana, ubacio je loptu iz kuta ispod najžešćih Spartinih navijača da bi na nju stigao Tomáš Souček. Ona dugo putuje u daljnji kut Spartina gola, na oduševljenje gostujućih fanova.

Slavia se spasila i tako udaljila Spartu iz utrke za sam vrh: crveno-bijeli sad predvode ljestvicu zajedno s Viktorijom iz Plzeňa, češkim predstavnikom u LIgi prvaka, dok najveći rival zaostaje sedam bodova. To što je nastavljen niz nepobjedivosti na svom stadionu domaćim navijačima malo znači, pogotovo u sezoni koja je počela ispadanjem iz Europe od subotičkog Spartaka. Razočaranje je prisutno na licima mora ljudi s kojima se probijam natrag do tramvajske stanice.

Iako kvaliteta nogometa i nije bila na razini, Praški je derbi ipak više od toga. Njegova kulturološka težina, začinjena sukobom tradicije i utjecaja modernog kapitala nešto je što mora biti zanimljivo svakoj osobi sa zanimanjem za povijest ove igre. Simbolika je to koja se može primijetiti i golim okom; slika Praškog dvorca koji se nadvija u daljini iza jedne od tribina Spartina stadiona ostat će mi jedna od najupečatljivijih uspomena na ovaj ogled.