Prvo osnovne činjenice. Kanada je sasvim pristojna momčad. Bolja nego što je većina očekivala. I Kanada je pristojno zabrinula Hrvatsku. Dobro se spremila, svoj plan prilagodila svojim najjačim stranama i krenula na sve ili ništa. Ali Kanada je i dalje momčad iz nižih ešalona svjetskog nogometa. I najjača Kanada ikad preslaba je za Hrvatsku. Čak i za Hrvatsku koja nije na svom maksimumu, koja u prvoj utakmici igra ispod svojih realnih mogućnosti. A pogotovo za samouvjerenu i rutiniranu Hrvatsku, kakva je bila većim dijelom ove utakmice. Uzmemo li u obzir nivo natjecanja, odnosno pritisak koji je nosila ova utakmica, Hrvatska je odradila odličan posao.
Jako dobra Hrvatska je bez problema savladala Kanadu i zasjela na prvo mjesto u skupini. I to je najvažnije.
Vijesti koje su dolazile sa stadiona Al Thumama nisu pretjerano utjecale na Zlatka Dalića, njegove izabranike i njihove odluke. Da, pobjeda Maroka nad favoriziranom Belgijom je zakomplicirala situaciju u skupini, u teoriji i otežala posao Hrvatskoj, ali u praksi se stvari nisu promijenile, s obzirom na to da je i dalje sve bilo isključivo na Vatrenima — dvije pobjede i nemaš se što mučiti s računicom.
Pogled na sastav govorio je i da se Dalić odlučio držati svojih inicijalnih ideja i ne prilagođavati suparniku koji je dosta drugačiji od Maroka. No, i jedina rošada koja je napravljena — Marko Livaja za Nikolu Vlašića — značila je mnogo u ofenzivnom dijelu, gdje se Andrej Kramarić pomaknuo na desnu stranu, odakle je i mnogo opasniji, a Livaja zauzeo mjesto centralnog napadača. To što je protiv Maroka jedan od najvećih problema bila izgradnja napada kao da nije brinulo Dalića, koji je, tko zna, možda i anticipirao da će protiv momčadi kakva je Kanada utakmica biti malo divlja. Dejan Lovren ostao je u paru s Joškom Gvardiolom; već i prije nego što je za agresivniji pristup otvoreni Urugvajac Andres Matonte izveo nogometaše na teren, bilo je jasno da će Kanađani pokušati natjerati Hrvatsku da što više igru gradi upravo preko Zenitova stopera.
Hrvatska je puno bolja od Kanade, ali ovaj put se tako i postavila
John Herdman je, s druge strane, imao svojevrsno iznenađenje; nacrtao je svojih standardnih 3-4-3, ali je Torontov Richie Laryea istrčao na lijevoj strani i stvarao liniju s četiri, ne bi li tako njegova momčad lakše kontrolirala Luku Modrića, ali i otvorila prostor za Alphonsa Daviesa prema naprijed.
No, to se možda i moglo predvidjeti, ali ono što baš nitko nije — jer tko misli na najgore? — bio je šok iz druge minute.
Ponovila se Danska iz Rusije — prva minua, prva šansa, prvi kontakt s loptom i prvi minus. Hrvatska je izašla visoko, jedna duga lopta je upala u rupu u kojoj je usamljen bio Cyle Larin koji je proslijedio desno; s njegove lijeve strane za malo više od 11 sekundi 70-ak metara je punim šprintom istrčao Davies, skočio i poslao loptu u mrežu i kanadsku nogometnu povijest; nakon četiri utakmice bez pogotka, bio je to prvi gol ikad. I simbolično je da će uz njega stajati Daviesovo ime, jer ovaj je Bayernov nogometaš duša i srce kanadske momčadi, ali i personifikacija kanadskog sna.
Ono što je sa strane bilo zabrinjavajuće je nešto što je izgledalo ili bi se bar dalo opisati kao strah Hrvata od tog istog Daviesa. Kad god bi licem krenuo prema golu vidjela se panika u očima, ali i reakcijama Vatrenih, pogotovo na toj njegovoj prirodnoj lijevoj strani, gdje je mnogo problema imao Josip Juranović. Prvih 20-ak minuta Kanada je djelovala kao onomad Ben Johnson u Seoulu; nadljudski brza, energična, nabrijana i razigrana, kao da je na steroidima, prenijevši tako fokus igre u hrvatsku trećinu, nešto što Maroko nije ni pokušavao.
Iako je u tom periodu djelovalo kao da će veliki problem biti to što Hrvatska nije apsorbirala početnu agresiju Kanađana, stvari su brzo počele dolaziti na svoje.
Opet valja reći, Hrvatska je bolja od Kanade. Puno bolja od Kanade. I to je polako isplivavalo na površinu, a onda počelo gušiti suparnika. Prije svih je iskoračio Mateo Kovačić. Kanada je nagazila Luku, ali Mateo je tu vidio priliku za jedno od onih svojih majstorskih utakmica, u kojima je on taj koji diktira tempo, kontrolira igru i momčadi daje dodatni poticaj zalaganjem u defenzivi. Hrvatska je s njim stala na loptu; možda je upravo on stao, pa viknuo — stanite ljudi, pa mi smo puno bolji. Njemu su se pridružili večeras sjajan Gvardiol, te inspirirani Kramarić i Perišić, i bilo je očito u kojem će smjeru otići ova utakmica.
Dalić je pored aut linije izgledao blijedo i nervozno, ali njegova je momčad na terenu postajala sve smirenija i uviđavala da će dobiti ovu utakmicu. Uzeli su Vatreni loptu, koje su se onda dovoljno brzo oslobađali i tražili sve veći prostor u dubini iza sve paničnije obrane crnih. I tu je do izražaja došla vrijednost Marka Livaje, uz kojeg je i Kramarić dobio prostor kakav obožava i iz kakvog je puno opasniji. Prvo je došao poništeni gol, kao direktni plod njihove suradnje, ali onda onaj važniji, izjednačujući — Kramarić se ubacio skroz na drugu stranu, Perišić ga sjajno pronašao, a ovaj zabio, potpisavši gol s porukom da će biti sve u redu.
Bila je to i poruka Hrvatske da je spremna prihvatiti ovakvu utakmicu i igrati na svoje najveće prednosti, kako radi i suparnik. Jer Hrvatska ima puno više prednosti nego što Kanada ima Daviesa; Dalićeva je momčad preuzela upravljač i nije ga ispuštala do samog kraja. Ono što je propušteno napraviti na samom početku, napravljeno je nakon 20-ak minuta, i Kanada više nije imala nikakvih šansi.
Drugi gol je imao još veću simboliku; ne samo zato što je upravo Juranović pobjegao Daviesu i uz malo sreće loptu probacio do Livaje, nego upravo zato što je Hajdukov napadač tako rutinski i bez ikakvih problema preokrenuo rezultat. Napadač iz domaćeg prvenstva, na najvećoj sceni, hladnokrvan kao da je na Poljud došla jedna od momčadi iz donjeg dijela hrvatskog prvenstva, tap jedan dodir, tap golčina, hvala i doviđenja, Kanada.
Nije da se Herdman nije trudio, pokušavao napraviti nešto vrativši se na 3-4-3 koji mu je donio ravnotežu u sredini i ravnotežu u posjedu, ali na njegovoj strani vage je stajalo mnogo manje kvalitete nego na Dalićevoj. Treći i četvrti pogodak došli su kao nagrada; prije svega za odličnu i smirenu igru, za Kramarića kojemu ovo može i mora biti vjetar u leđa, ali i za još bolju kemiju unutar momčadi, s obzirom na nesebičnu asistenciju Mislava Oršića za Lovru Majera kod četvrtog gola.
Stvari su na kraju, kao i na početku, prilično jednostavne. Hrvatska je bolja od Kanade, puno bolja od Kanade, ali ovaj put se, za razliku od Maroka, tako i postavila i točno znala kako svoj najveći potencijal u jednoj ovakvoj utakmici pretvoriti u prednost, a samim tim i rezultat.
I naravno da je i ova utakmica, pogotovo njeno otvaranje, imala svojih mana, i naravno da se još puno toga može popraviti, pogotovo kada se stvari stave u kontekst kvalitete suparnika koji, ruku na srce, nije najviši nivo. No, za početak, odrađeno je najvažnije. Svladana je Kanada. Hrvatska je prva. I napravljen je korak naprijed.
