Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Prava ljubav

Žuti zid na braniku Borussijina identiteta

Zadnja izmjena: 7. ožujka 2019. Profimedia

Nešto manje od mjesec dana prije nego što će Borussia Dortmund u proljeće 2011. potvrditi svoj prvi naslov prvaka nakon devet godina čekanja, oko 150 ljudi natiskalo se u prostorije klupskog muzeja na Signal Iduna Parku. Razlog tog velikog okupljanja bila je javna debata na kojoj su zajedno akademici i pripadnici Borussijinih ultrasa razglabali o sadašnjosti i budućnosti navijačkog pokreta u Dortmundu u jeku velikog dostignuća pred kojim je klub tada bio.

Jedan je berlinski autor tada zauzeo stav kako navijači Borussije moraju revidirati svoj ekstremni stav prema politici koja počiva na snažnom otporu načelima modernog nogometa, odnosno identifikaciji s globalnim pokretom Against Modern Football. Taj je stav, suprotan onom dobrog dijela ljudi oko njega, bazirao na ideji kako će u kapitalističkom društvu nogomet uvijek biti sredstvo dostizanja komercijalnog uspjeha i kako na tom putu nemaju previše izbora. Njegov tok misli prihvatio je čak i bivši glasnogovornik navijačkog tijela, tvrdeći da je ipak Borussia Dortmund povijesno jedan od prvih pravih komercijalnih klubova u Njemačkoj, te da je njena tradicija oslonjena na komercijalizaciji.

U tom se trenutku iz pozadine oglasio mladić sa crnom šiltericom na glavi, čito pripadnik Borussijine najpoznatije navijačke skupine The Unity, te mirnim glasom rekao: “Upravo u tome i leži jebena poanta, čovječe. Pogledaj gdje nas je to na kraju dovelo”.

“Za mene je to kao Mona Lisa, spektakularno umjetničko djelo i nešto najbolje što možete vidjeti u svijetu sporta”

Kroz čitavu povijest tog slavnog njemačkog kluba navijači su svojim djelovanjem pomagali klubu da što lakše prebrodi sve te očajne nuspojave stremljenja naglom komercijalnom uspjehu, a koje su dovele do ruba nestajanja. To je tako još od prosinca 1909., kada je 18 mladića iz redova katoličke mladeži, nezadovoljnih djelovanjem pod uvijek budnom paskom svećenstva, odlučilo ostvariti svoj otpor tako što će se zabarakadirati u pivnicu Zum Wildschütz s namjerom da osnuju vlastiti nogometni klub.

Ako ćemo se konkretno poigrati s poviješću Borussije Dortmund, oscilacije i pokušaji periodičnog žongliranja s klupskim identitetom doslovce leže u temeljima kluba. Odnosno, njegova igrališta.

Tri sloma

Već 1929. je klub prvi put stigao na prag bankrota nakon što je podignuo kredit kako bi izgradnju svog prvog igrališta Rote Erde, dovršenog tri godine ranije, nadopunio profesionalnim igračkim kadrom koji bi donio i rezultat. U to je vrijeme takva komercijalna ekspanzija bila zalaženje u sivu zonu, pošto je Njemački nogometni savez branio takvo poslovanje. Na kraju se srljanje obilo o glavu i sve što su klub dobio bio je ozbiljni dug, koji je toliko narastao da je doveo Borussiju na rub likvidacije; samo ju je naglo sazivanje klupskih izbora i izglasavanje smjene odgovornih spasilo od gašenja.

Iako se klub tada okrenuo održivom razvoju koji mu je donio i zlatnu generaciju, onu koja je tri titule prvaka u pet sezona nadogradila osvajanjem Kupa pobjednika Kupova 1966., povijest se ponovila. Ta je trijumfalna generacija zaludila masu u ionako nogometnom zaluđenom gradu, pa je postalo jasno da je čak i Rote Erde sa svojim kapacitetom od 42.000 ljudi bio nedovoljan za klupske apetite. Iako grad nije imao namjeru subvencionirati gradnju novog, većeg stadiona, u priču se uključio i dašak sudbine.

Kada je odlučeno da će se Svjetsko prvenstvo 1974. održati u Zapadnoj Njemačkoj, jedan od gradova-domaćina trebao je biti i Köln. Međutim, ondje su već 1971. morali odustati od svoje kandidature, pa su planovi za izgradnju tog stadiona prebačeni u euforični Dortmund. Tako je Borussia dobila Westfalenstadion, potpuno novi stadion s kapacitetom od čak 54.000 gledatelja, u koji je uselila 2. travnja 1974. No, paralelno je u te tri godine nova financijska kriza rezultirala novim krahom klupskog rezultata; godine 1972. je Borussia propala u drugoligaško društvo, postavši tako jedini drugoligaš sa stadionom na kojem će se igrati Svjetsko prvenstvo i na kojem će ostati takva još pune četiri sezone.

Troškovi održavanja tog velebnog zdanja postali su dodatni financijski teret ionako preopterećenom budžetu, ali tu su bili navijači koji od kluba nisu odustali ni u tom novom kriznom razdoblju. Dapače, oni su i dalje punili stadion i svojim sredstvima održavali klub na životu, a epicentar tog okupljanja postala je južna tribina Westfalena, popularna Die Südtribüne.

I s njom se ta priča o stalnom pokušaju iskorištavanja komercijalnog potencijala nastavila povezivati. Prvo je 1995. nadograđena novcem privatnog konzorcija, što je bio legalni presedan u Njemačkoj, a nakon osvajanja Lige prvaka dvije godine kasnije Südtribüne je proširena na njen današnji kapacitet od čak 25.000 stajaćih mjesta, što ju je učinilo najvećom takvom tribinom u Europi. Ali onim trećim, najgorim financijskim slomom koji je stigao ranih 2000-ih klub je, između ostalog, bio prisiljen prodati prava na ime stadiona osiguravajućem društvu Signal Iduna kako bi otplatio dug za zemljište koje je 2002. također prodao jednom privatnom konzorciju i onda ga nespretno vratio u svoje vlasništvo baš kada je kriza dosezala vrhunac.

Mona Lisa

Zapravo, možemo slobodno reći da je kult Žutog zida, kako je poznata za ta monumentalna tribina (Die Gelbe Wand), kroz svoju povijest služio kao referentna točka svih pokušaja odstupanja od ‘pravog’ klupskog identiteta koketiranjem s mišlju da zgrtanje novca donosi i dugoročni uspjeh. Na kraju se i doslovno to pitanje klupskog identiteta prelamalo upravo na njoj; izgradnja i nadogradnja su financijski gledano donijele više štete nego koristi, ali ljudi koji su je neovisno o prilikama pohodili i poruke koje su s nje slali zapravo su one koje su svaki put iznova spasile klub i vratile ga na ispravan kurs.

Sredinom prosinca prošle godine, na vrhuncu Borussijina niza pobjeda koji ih je odveo na vrh Bundeslige, na Signal Idunu — ili Westfalen, kako bi se ponovno mogao stadion zvati nakon isteka ugovora s navedenom kompanijom 2021. — stigao je Werder iz Bremena. Krcati Žuti zid i njegovih 25.000 grla grmjeli su, baš kao i uvijek, silinom koja je nadmašivala monumentalnost samog zdanja i koja je jednom natjerala čak i Bastiana Schweinsteigera na priznanje da je u pitanju tribina koje se “uvjerljivo najviše bojao”. Odjednom, prema njima je samcat krenuo igrač u Werderovoj trenirci. Inače bi to bio znak za alarm, ali ne i ovdje; u pitanju je Nuri Şahin, koji je s Borussijom osvojio prvenstvo i kup, dok im je Liga prvaka one 2013. izmaknula za dlaku.

Odjednom je ta nepregledna žuta gomila koja se pod kutem nalik onom skijaške skakaonice protezala negdje visoko do vrha postala ozarena, skandirajući svom miljeniku bez obzira na činjenicu da sada nosi boje konkurenta. Sam Şahin je suznih očiju to promatrao i pljeskao, uživajući u sceni koju je ponavljao stotinama puta ranije u onom tradicionalnom obraćanju igrača svojim najžešćim navijačima, bez obzira na to jesu li utakmicu izgubili ili dobili.

“Ti navijači su najbolji na svijetu”, rekao je Şahin. “Znam da to svi kažu za svoje navijače, ali odite na utakmicu u Dortmund i shvatit ćete o čemu pričam. Za mene je to kao Mona Lisa, spektakularno umjetničko djelo i nešto najbolje što možete vidjeti u svijetu sporta.”

Doduše, otići onamo vidjeti to iz prve ruke i nije toliko jednostavno kao što Şahin sugerira.

S prosječno 79.712 navijača na svojim utakmicama Borussia Dortmund je klub s najvišim prosječnim brojem posjetitelja u Europi, ispred Barcelone i Manchester Uniteda. Prošle sezone samo 66 (!) od ukupno 55.000 pretplatnika nije obnovilo svoju pretplatu, a u (polu)zajebanciji se spominje da je tih 66 vjerojatno — mrtvo. S druge strane, čak 50.000 ljudi su uoči ove sezone bili na listi čekanja za pretplatničko mjesto na Westfalenu. Tih 99,88 posto popunjenog ukupnog kapaciteta postaje još koji promil viši na Žutom zidu, koji je prepun i kada se na njemu zbog sigurnosnih propisa u međunarodnim utakmicama postave rasklopne stolice.

“To je Borussia Dortmund; ono odakle dolazimo, naš dom”, kaže klupski šef marketinga Carsten Cramer. “Tu su naši korijeni”.

Echte Liebe

Nije slučajno da se najbrojnija navijačka skupina Žutog zida, ona koja je odgovorna za to gromoglasno navijanje i spektakularne koreografije koje okruže svijet, zove baš The Unity. Njena je poruka čuvanje klupskog identiteta, ali i jednako važno zalaganje za jednakost i solidarnost. Oni ne žele da tih 25.000 grla na toj tribini, ali i na ostatku stadiona bude po njihovoj mjeri, već žele da identitet kluba počiva na ideji kako je samo on iznad svega i kako su sve ostale podjele sasvim nebitne.

Nažalost, uvijek se nađe takvih koji bi brojnost takve impresivne navijačke vojske iskoristili za svoje ciljeve, koje s klubom i nogometom nemaju nikakve veze.

Tako je prošlog studenog Südtribüne umjesto erupcije oduševljenja nakon velike domaće pobjede nad mrskim rivalima iz Münchena bila poprište drugačije napetosti. Na tribini, odnosno u Bloku 13 iz kojeg inače navijanje vode pripadnici Unityja, pojavili su se pojedinci iz jedne od zabranjenih huliganskih frakcija okupljene pod imenom Northside, koja je periodično sa sjeverne tribine sijala poruke mržnje i straha. Bio je to njihov idući korak pod vodstvom izvjesnog Svena Kahlina, nakon što su početkom prošle godine upali  na sastanak mlađe frakcije Unityja i prijeteći naložili da se odreknu svoje politike inkluzije te prihvate njihove ekstremističke stavove. Sam Kahlin je u mlađim danima osuđen na sedam godina zatvora zbog ubojstva, a bio je kažnjen i petogodišnjom zabranom dolaska na Borussijine utakmice zbog isticanja transparenta podrške političkim ekstremistima.

Radi se o pokušaju oživljavanja ideje Borussenfronta, još jedne huliganske frakcije koja je slične stavove pokušala progurati na stadion kroz 1980-e i u tome nije uspjela. Kahlinovi pobočnici su uglavnom paralelno regrutirani u redove tamošnjih populističkih desničarskih stranaka, a nasilni upad na sastanke i u Blok 13 bio je samo idući korak. Iako su tenzije bile visoke, pogotovo kada su pojedinci iz Kahlinovih redova počeli i s otvorenim nacističkim salutiranjem, situacija nije eskalirala na tribini. Sam klub nije namjeravao žmiriti na to, pa je odmah obavijestio policijske službenike o njihovoj prisutnosti, dok je The Unity odlučio kako nema namjeru pričati o tome s policijom zbog temeljnih odrednica navijačke subkulture, već da će problem riješiti sami.

Oni Kahlina i njegovu frakciju smatraju neprijateljima podjednako kao i policiju, pa su organizirali sastanak sa Fanabteilungom, odnosno udruženjem ostalih Borussijinih navijačkih i simpatizerskih frakcija koje sveukupno broji više od 17.000 članova. Na njemu je zaključak bio jednoglasan: Kahlinu i njegovim idejama nema mjesta na Westfalenu i to im se zajednički daje do znanja. Jedine ideje koje smatraju prihvatljivima su one koje će provoditi politiku inkluzije, s konačnim ciljem ujedinjenja pod vrhovnim ciljem da Borussia Dortmund i dalje stoji u rukama svih svojih navijača pod geslom Echte Liebe, odnosno “prava ljubav”. Sama brojnost navijača koji su poslali tu poruku odvratila je Kahlina od novih pokušaja preuzimanja vlasti, barem zasad; pitanje je hoće li moći to i ponoviti s obzirom da se njim i njegovim suradnicima ponovno bavi njemačko pravosuđe.

Žuti zid ne spašava tako samo identitet svog kluba u suludom svijetu komercijalnog nogometa, već svojom pričom i popularnošću daju svijetu na znanje da postoje i važnije stvari od uspjeha na terenu. Odbijanjem miješanja negativnih i opasnih trendova u navijačke postulate daju sebi legitimitet da od kluba traži isto: čuvanje onoga što Borussia zaista predstavlja i po čemu je poznata čak i kada se zov uspjeha i novca čini prejak, što ju je u prošlosti gotovo nasukalo na hridi. Upravo zato će i večeras, bez obzira na izrazito nepovoljan rezultat iz prve utakmice s Tottenhamom, Žuti zid ponovno biti pun.

Ne propusti top članke