S jedne strane momčad vrijedna 828 milijuna eura, s druge ona tek nešto skuplja, s 842 milijuna. Paris Saint-Germain i Bayern, dva blještava superkluba današnjice, ponovno su se susreli u Ligi prvaka, u reprizi lanjskog finala, i ovaj put je PSG dobio barem djelomičnu satisfakciju eliminiranjem njemačkog giganta. U hiperdinamičnom i prštavom četvrtfinalnom dvomeču koji će europske glavešine gotovo sigurno uzdizati kao idealnu reklamu za svoju toliko željenu Superligu, zvijezda nije nedostajalo. Doduše, u ovom izdanju plesa milijardi u tom je pogledu kudikamo zakinutiji ostao Bayern, koji je na Parižane krenuo bez ozlijeđenog Roberta Lewandowskog te pozitivnog na koronavirus Sergea Gnabryja, ali i bez njih dvojice Bavarci na plaći imaju dovoljno artiljerije da mogu parirati Neymaru, Kylian Mbappéu, Ángelu Di Maríji i ostatku pariške elite.
Na kraju je Bayernove snove o pozivnici na novi završni ples održavao Eric Choupo-Moting, tek sporedni lik u ovom nogometnom blockbusteru.
Naravno, teško da bi 32-godišnji napadač uopće dobio značajniju minutažu da su Lewa, Gnabry ili Douglas Costa bili spremni, ali često sama situacija diktira sastav. U ovom slučaju je to bila gotovo igra sudbine; kao PSG-ov igrač Choupo-Moting je lani duboko u sudačkoj nadoknadi četvrtfinala protiv Atalante golom donio prolaz i naknadno finale baš protiv Bayerna, a sada je imao priliku biti takav džoker za svoje lanjske suparnike. Na kraju mu ni po gol u svakoj od dviju utakmica nije bio dovoljan da to zapravo i postane, ali je svejedno odnio ulogu heroja. Pa i anti-heroja, ovisno iz čijeg kuta gledate.
“Nogometni biznis je poput akvarija s morskim psima”, izjavio je svojedobno Choupo-Moting. “Ako si uspješan, a mlađi igrači će pogotovo to primijetiti s vremenom, uvijek će se pojaviti netko tko ti odjednom želi postati najbolji prijatelj i pomoći ti, iako ga ranije nigdje nije bilo”.
Za elitni nogomet je Choupo-Moting anomalija, pa pomalo i strani, neželjeni entitet. U okruženju u kojem sve postaje reklama igrači poput njega se najteže prodaju
Bit će onih usiljenih šaljivdžija koji će reći kako to znači da Choupo-Moting i nije imao takvih problema, barem ne u većem dijelu svoje karijere. Nikad nitko, a pričamo o sedam različitih klubova, za njega nije platio ni euro odštete, već je uvijek dolazio u novu sredinu kao slobodan igrač. I nije njegova karijera bila loša, dapače, ali isto tako nije bila ni ona za koju bi čovjek rekao da će rezultirati presudnim golovima u završnici Lige prvaka i nastupima u njenu finalu.
U matičnom HSV-u zabio je svega pet golova u 37 utakmica — doduše, uglavnom s krila — a onda je na posudbi u Nürnbergu taj učinak tek nešto poboljšao, zabivši šest komada u 28 utakmica. Imao je on i dribling i tehniku, ali više od svega imao je svijest o tome da će njegova uloga, a posljedično i karijera, biti plodonosnija ako se postavi kao važan dio momčadskog mehanizma umjesto da ganja iluzije o sebi kao potencijalnoj superzvijezdi.
Rad za trojicu
Thomas Tuchel, tada u svojoj prvoj pravoj trenerskoj ulozi, privolio ga je 2011. u Mainz, vidjevši u njemu zamjenu za Andréa Schürrlea i Ádáma Szalaija, koji su obojica tada bili napustili klub. Choupo-Moting je s Tuchelom brzo kliknuo, pogotovo kada ga je trener upario prvo s Yunusom Mallıjem, a onda i sa Shinjijem Okazakijem. Tuchel je preuzeo momčad koju je prethodno Jürgen Klopp doveo do Bundeslige i nadogradio ju ne samo do etabliranja među njemačkom elitom, nego i do europskih natjecanja. Forsirao je svoj pozicijski nogomet s ekipom čije su talentiranije igrače stalno vrebali veći klubovi i dobro mu je došao netko tko će egu pretpostaviti naporni rad.
Choupo-Moting je, unatoč ozljedi koljena koja ga je tada na neko vrijeme izbacila iz stroja, naučio kako dati svoj maksimum unutar jasno razrađenog sustava. Bio je prva linija Mainzova često i ‘suicidalno’ visokog i intenzivnog presinga te u 81 nastupu zabio 22 gola, uz osam asistencija. Dobre igre dovele su ga do Schalkea, pa i do epizode u Stokeu koja je trebala poslužiti kao katapult u zvjezdani status, ali je završila katastrofalno. Bio je to onaj ambiciozni Stoke, u kojem su skupa s njim nastupali Kurt Zouma, Saido Berahino, Ibrahim Afellay, Peter Crouch, Bojan Krkić, Darren Fletcher, Xherdan Shaqiri i Jesé Rodríguez — i koji koji je sa svima njima ispao iz Premier lige.
Lista zainteresiranih za njegove usluge po odlasku iz Stokea uključivala je sredine poput Spezije, Beneventa, berlinskog Uniona i Derby Countyja, i nešto od toga se tada činilo i najrealnijim izborom za tad već 31-godišnjeg Erica. Zato je PSG-ova objava da dovodi Choupo-Motinga predstavljala veliko iznenađenje.
Jasno, do tog potpisa ne bi vjerojatno nikada ni došlo da na klupu Parižana nije sjeo upravo Tuchel, koji je dobro znao što od njega može dobiti. Znao je da je PSG akvarij s morskim psima i da mu treba neko pouzdano poznato lice koje će svojom karizmom prvo zavrijediti povjerenje u tom okruženju, a onda na svom vlastitom primjeru posvjedočiti u korist trenera i njegove vizije nogometa.
Choupo-Moting se sasvim dobro uklopio u tu svlačionicu punu ega, da bi čak u jednom trenutku istisnuo iz sastava i samog Maura Icardija. Ključno je bilo to što kod njega nikad nije bilo premišljanja oko Tuchelovih uputa, već je uvijek bio svjestan da ga, pogotovo na toj razini, može održati jedino rad. Radio je i pritiskao suparnike za trojicu suigrača, boreći se za svaki pedalj terena naprosto zato jer je to značilo i borbu za produžetak njegova nogometnog života na visokoj razini.
Poetska pravda
Ali kad ste Pepeljuga na kraljevskom dvoru, onda je uvijek tu negdje i zla maćeha kojoj ćete biti nedovoljno atraktivni, ma koliko god mukotrpno radili.
U njegovu slučaju nisu to bili suigrači, jer svaki od njih itekako zna cijeniti takvog kolegu, ali jest bilo sve oko njih na Parku prinčeva. Kada je Choupo-Moting u travnju 2019. doživio ‘sivonjićevski’ promašaj protiv Strasbourga zbog kojeg je PSG propustio te večeri potvrditi svoj novi naslov prvaka, društvene mreže i novinski naslovi gorjeli su od ruganja, pa i otvorenih prozivanja. Da, promašaj je stvarno bio bizaran, ali isto tako je Choupo-Moting bio idealna žrtva. Njegov talent, a ni status, nisu bili ni blizu onakvog kakav uživaju Neymar ili Mbappé, a na toj razini ljude nerijetko ne zanimaju ni radna etika, ni pretrčani kilometri u presingu, a ni otvaranja prostora za te superzvijezde. Pariški akvarij nije omeđen aut-linijom, već morski psi kruže oko terena i redovno pikiraju najmanje ribe u hranidbenom lancu.
Za sam elitni nogomet je Choupo-Moting anomalija, pa pomalo i strani, neželjeni entitet. U okruženju u kojem sve postaje reklama igrači poput njega su ono što se najteže prodaje, jer rijetko će koga oduševljavati to kako 32-godišnjak kojem su vrhunci karijere dotad bili lov na Europsku ligu s Mainzom i ispadanje iz Premier lige sa Stokeom uredno izvršava trenerove upute i tu i tamo zabije neki gol. Ljudi žele blještavilo; žele golove u potocima, probijene rekorde, dramsku napetost koju režiraju ljudi s naslovnica. U prijevodu, nogomet poput zle maćehe želi prodati kćeri koje odabere kao najljepše i najbolje, ali srećom i dalje postoji poetska pravda za Pepeljuge poput Choupo-Motinga.
Nogomet i dalje treba ljude poput njega i uvijek će ih trebati. Lani je zabio taj spasonosni gol Atalanti vrijedan prolaska do finala; sada je uskočio kao zadnja opcija iz zapisnika Hansija Flicka i svojim golovima održavao Bayern na životu sve dok za vladajućeg europskog prvaka nije otkucala ponoć.
