Prošle su dvije i pol godine prije nego što sam prvi put – i tada samo u naslovu – spomenuo ime Vladara hrvatskog nogometa, iako sam o njemu i njegovu utjecaju pisao i nebrojeno puta prije toga. Bio je to sitni osobni protest protiv mentaliteta i medijskog licemjerja koji su uvelike pomogli stvoriti tu zvijer. Prošla je odonda još godina-dvije prije nego što sam ga spomenuo drugi put, a od tada mi se našao u tekstovima puno češće nego što bih to volio i uopće mogao podnijeti bez refleksnog dizanja želudca. I on sam i ljudi oko njega.

Još uvijek gotovo da nije moguće napisati tekst o domaćem nogometu motiviran pozitivnom strašću, ljubavlju i znanjem. Uskraćuje nam se pravo na nogomet

Razlog zbog kojega uzurpiram ovaj prostor za osobne ispovijesti koje bi se, ako igdje, bolje uklopile u kontekst kolumne, taj je što ovih dana iščitavam tuđe i vlastite tekstove napisane i objavljene u ovo vrijeme prije dvije godine.

Četiri D

Sjećate se, bilo je to doba neodigranog derbija i demonštracjuna na Rivi koji je uslijedio. Predsjednik saveza Davor Šuker bio je tada izvan zemlje i nekoliko dana ga nitko nije uspijevao točno locirati, da bi se na kraju ispostavilo kako je pohađao rođendanski party svog velikog prijatelja – „predsjednika Tajlanda“, kako ga je jednom nazvao – Worawija Makudija. Bivši član FIFA-ina Izvršnog i Etičkog odbora bio je jedan od najkorumpiranijih ljudi u svjetskom nogometu, koji je u međuvremenu izgubio sve funkcije; Šuker ga je, međutim, u ono vrijeme smatrao vrijednim saveznikom i družio se s njim umjesto da sudjeluje u pokušaju gašenja požara koji se tih dana proširio nogometnom Hrvatskom.

Diljem zemlje, pa i inozemstva, nicale su poruke otpora prema HNS-u; slobodnomisleći i necenzurirani autori pisali su o „hajdučkom ustanku“, a oni režimski vadili tešku artiljeriju i poručivali da se podržava mržnja, a ne borba za pravdu. Nemojte da sad vadim linkove i bilježim tko je što pisao.

Opisujući nastalo stanje kao „puč“, jasnije od ijednog novinara i kolumnista takav je stav artikulirao Dinamov glavni direktor i vojnik kluba Tomislav Svetina, rekavši: „Stvari treba nazvati pravim imenom. Postoji klub koji u Hrvatskoj želi stvoriti kaos i to je Hajduk“.

Zapamtite te njegove riječi, bit će ih zanimljivo ponoviti u budućnosti.

Sve je kulminiralo masovnim prosvjedima na splitskoj Rivi, pred više od 30.000 ljudi. Ondje je najartikuliraniji bio sociolog Benjamin Perasović, iako je njegova sintagma o ‘četiri D“ i tada zvučala suviše ambiciozno i utopistički.

„Koliko znam, ne živimo u kraljevini“, rekao je Perasović. „A Našim nogometom vlada kralj i njegova obitelj. Depersonalizacijom treba ukinuti monarhiju iz HNS-a, odnosno kralja koji vlada kako želi. Depolitizacijom treba ukinuti HDZ, SDP ili bilo koju drugi stranku iz sportskih okvira. Dekriminalizacija je čišćenje nogometa od mafijaško-kriminalnih struktura koje su već dugo godina umrežene. Demokratizacija nam nudi princip – jedan čovjek, jedan glas, a ne gomilanje vlasti u rukama jednog čovjeka.“

Predizborna muljanja

Ono što je više-manje stvarnost u većini uređenih društava, u Hrvatskoj je utopija.

U međuvremenu su se dogodile izmjene Zakona o sportu i neslućeni rast članstva u Hajduku, ali i to da nijedan drugi klub nije Hajduku pružio podršku. Dvije godine kasnije, još uvijek mnogi na Poljud gledaju kao na razbojničko leglo i nijedan od ‘četiri D’, koje je Perasović spominjao ni danas nije ostvaren.

„Normalno da smo upoznati sa stanjem u hrvatskom nogometu i činjenicom da HNS ne provodi važeći Zakon o sportu“ odgovorio je HDZ na upit Našeg Hajduka uoči ovogodišnjih izbora. „To je nespojivo s našim neupitnim određenjem da se svi čimbenici društvenog života, u bilo kojem području, moraju pridržavati važećih zakona RH! Dakle, naš stav je vrlo jasan, njega je izrekao i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, ‘Zakon o sportu je na snazi i buduća HDZ-ova vlada će osigurati njegovo provođenje’“.

Sam premijer je u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji to eksplicitno rekao i dodao: „Uredit ćemo financijsku odgovornost sportskih klubova i saveza te njihovo poslovanje učiniti transparentnijim. Sport treba generirati pozitivnu atmosferu i ne smije biti povod za poticanje razlika ‘sjevera i juga Hrvatske’ ili za nezadovoljstvo bilo kojeg kluba – osobito ne Hajduka, našeg sportskog ponosa s velikom tradicijom.“

No, do danas ni najmanji koračić u tom smislu nije još napravljen, a HNS i dalje koristi svaku priliku da insistira na tome kako nije istina da on ne poštuje zakon. Mada je apsolutno svakome jasno da je to samo izvlačenje na tehničke slamčice.

Ni danas, dvije godine nakon ‘hajdučkog ustanka’ koji je nagovijestio promjene, nismo puno odmaknuli od početne točke – jer za to nema onoga što je poznato po popularnom nazivu „politička volja“.

Monarhija još uvijek na snazi

Prije svega utjecajem stranih autoriteta – američkih, pa onda i švicarskih – vladar hrvatskog nogometa bio je prisiljen odstupiti s pozicije u klubu i titule (ne i članstva u Izvršnom odboru) u HNS-u. Suđenje mu je trebalo početi u rujnu ove godine, činilo se da dokaza ima napretek, ali još uvijek se nismo pomaknuli s mrtve točke, a režimski se novinari niti ne trude osporiti njegov i dalje presudni utjecaj. Monarhija je još uvijek na snazi.

Depolitizacija, koja je preduvjet za dekriminalizaciju i demokratizaciju, također nije odmakla ni centimetra dalje od pukih predizbornih fraza. Još uvijek isti ljudi truju javni prostor svojim pamfletima. Još uvijek je previše onih koji ništa ne razumiju i još uvijek na hajdukovce gledaju kao na sektu – iznimno brojnu, ali sektu.

Još uvijek gotovo da nije moguće napisati tekst o domaćem nogometu motiviran isključivo pozitivnom strašću, ljubavlju i znanjem. I dalje to prije svega i gotovo uvijek mora biti društveno-politički statement, čime nam se uskraćuje pravo na nogomet – pravo da punim plućima uživamo u ljepoti igre i svim njenim drugim implikacijama bez prljanja dnevnopolitičkim licemjerjem.

Nisam to tako zamišljao. Malo je jadno i gadljivo, da vam pravo kažem.