Predsjedniče, vrime je

Ako Jakobušić od trenera koje je sam birao traži da polože račune, ne bi li isto morao i on?

Zadnja izmjena: 14. rujna 2022.

Energija. To je bila glavna riječ u priopćenju — jer ono što je Lukša Jakobušić ispričao ispred kamere nije bilo koherentno objašnjenje konkretnih razloga — da je Valdas Dambrauskas dobio otkaz. Jakobušićevo racionaliziranje odluke svelo se na to da je istaknuo kako je Valdas od svog dolaska donio energiju i strast, da je svoje znanje podredio Hajduku i da je na račun toga stvorio dobru atmosferu. Eto, ta pozitivna energija i atmosfera s kraja prošle sezone nisu se pretočile u novu, a rezultati nisu više nisu pratili atmosferu i energiju koja se oko Hajduka stvorila u zadnjih šest mjeseci.

Serija fraza, fokus na neodređene metafizičke pojmove koji se ne mogu provjeriti, malo subjektivnih dojmova i mandat najuspješnijeg Hajdukova trenera u zadnjih 20-ak godina završio je nakon 10 mjeseci bez da smo čuli išta konkretno.

“Klub mora težiti najvišim ciljevima”, rekao je Jakobušić u zaključku obraćanja javnosti. “U tom kontekstu treba gledati ovu odluku jer naše nije samo da rješavamo nego da i predviđamo probleme.”

Jakobušić nije glup tip. On jako dobro shvaća s kakvom publikom ima posla i zna kakve će fraze plasirati u javnost kako bi dobio efekt koji želi dobiti. Na kraju krajeva, lokalni predsjednikovi trbuhozborci — koji će nakon smjene ostati bez komentara ili će, u najbolju ruku, napisati nešto bezlično u čemu neće ni prdnuti ni posrati se — odradili su dobar dio sapunanja daske Dambrauskasu, plasirajući u javnost jaka mišljenja o igri i potezima koje je potrebno povući, mišljenja kakva obično ne iznose kad je na klupi neki lokalni trener, bez obzira u koliko lošem nizu bio.

Možda je vrijeme da i ti prihvatiš odgovornost te daš ostavku po istom modelu po kojem skidaš trenere, umjesto da čekaš petu sreću

Nije sporno da je Dambrauskas griješio. Nikola Kalinić nije bio njegov izbor i trener se cijelo vrijeme mučio s time kako da ga uklopi u ideju koju je do tog trenutka razvijao. Nije uspio; Kalinić i Dambrauskas nisu kliknuli ni taktički ni karakterno, a to je cijelo vrijeme bilo u fokusu javnosti, što je dodatno narušavalo odnose unutar hijerarhije.

U nekim momentima, kao protiv Dinama na Maksimiru kad mu je Chidozie Awaziem igrao zadnjeg veznog jer Marco Fossati nije bio spreman, Dambrauskas nije ni imao izbora. To je kasnije prezentirano kao eksperiment i veliki krimen, ali suština je u tome da javno obećano pojačanje nikad nije došlo i Dambrauskas je imao dva zla između kojih je trebao izabrati manje. Pokušao je riskirati s Awaziemom kao neprovjerenom opcijom umjesto da se odlučio za rješenje koje se više puta pokazalo lošim i neefikasnim. Nije nije upalilo, baš kao što ne bi upalilo da je igrao s Josipom Vukovićem.

Suludo je tražiti povjerenje

Ali valjda nije sporno ni to da je Dambrauskas odradio neke fantastične epizode. Osvojio je trofej u utakmici u kojoj je razbio suparnika, dojam u Europi je bio solidan, a u ligi je uzeo 64 boda od maksimalnih 90, uz gol razliku 60:26. Dvaput je izgubio od Dinama, ali dvaput ga je i dobio, a od trenutka kada je došao u Hajduk ostavio je Osijek 10 bodova iza sebe (uz dvije utakmice manje, što otvara potencijal da ode na +16), te Rijeku 17 bodova (uz jednu utakmicu manje). To su činjenice, lišene pristranosti i subjektivnih dojmova.

Na kraju krajeva, Hajduk je čak i u porazu protiv Osijeka i remiju sa Šibenikom imao po jedno poluvrijeme u kojem je igrao jako dobar nogomet i dominirao, slažući šansu za šansom. To jasno upućuje na činjenicu da je Dambrauskasov Hajduk, uz objektivne probleme, imao još objektivnije elemente za koje se mogao uhvatiti i na temelju kojih je mogao graditi optimizam, a većina relevantnih statističkih parametara pokazivala je postupni rast forme momčadi u odnosu na početak sezone.

Međutim, Jakobušić je procijenio da se Dambrauskas ne može izvući iz krize i da Hajduk s njim na klupi, usprkos činjenici da ima prosjek od 2,13 osvojenih bodova po ligaškoj utakmici, ne može težiti najvišim ciljevima.

Upravo tu dolazimo do ključnog momenta u cijeloj priči. Jakobušić je predvidio buduće probleme i povukao je oštar potez kojim je demonstrirao svoje liderske osobine, iako taj potez iz normalne perspektive nema nikakvog smisla. To je narativ koji ide u smjeru onog mesijanskog obraćanja s početka mandata, kad je Jakobušić rekao da ako javnost “ne razumije ono što on radi, to znači da radi dobro” — čime implicira da ima znanje, viziju i potpunu kontrolu te da mu javnost treba dati bianco povjerenje kako bi napravio ono što je zacrtao.

A stvari su tu vrlo jednostavne: suludo je tražiti povjerenje da možeš uspješno predvidjeti probleme kad aktivno biraš petog trenera u svom dvogodišnjem mandatu.

Jakobušić je četiri puta imao priliku predvidjeti probleme. Nije ih predvidio kad je stavio Boru Primorca za trenera koji nije završio niti jesenski dio prvenstva za koji je bio zacrtan. Nije ih predvidio kad je doveo Paola Tramezzanija, za kojeg je sam kasnije izjavio da nije trener za Hajduk. Nije ih predvidio kada je doveo Jensa Gustafssona, a nije ih predvidio niti s Valdasom. Dambrauskas je griješio i dobio je otkaz. Jakobušić je griješio, ali je još uvijek Hajdukov predsjednik.

Sad mora potpisati još jače ime

Na koliko pogrešaka Jakobušić ima pravo prije nego što potroši bianco povjerenje koje je tražio? Ako tražiš odgovornost od trenera i na temelju osjećaja potpisuješ već četvrti raskid ugovora s čovjekom s kojim si sam potpisao ugovor, možda je vrijeme da i ti prihvatiš odgovornost te daš ostavku po istom modelu po kojem skidaš trenere, umjesto da čekaš petu sreću? Jedino to bi bilo dosljedno i lidersko ponašanje.

Jakobušić je svjestan publike koju ima. Svjestan je da funkcionira u okruženju u kojem bolji status imaju prčeviti tipovi koji demonstriraju neku svoju odlučnost i impulzivnost koja se krivo definira kao karizma, nego oni organizirani koji odrađuju posao po nekom planu i programu čija se uspješnost može provjeriti činjenicama. Na kraju krajeva, pogledajte samo koje liderske osobine pokazuju predsjednik i premijer kao šefovi države.

On je svjestan kredita koji ima i zbog kojeg može propovijedati o kontinuitetu i postupnom rješavanju problema, a skida trenera već u prvoj krizi u koju upadne, bez obzira na sve objektivne pokazatelje da i u svim tim problemima ima argumenata za optimizam. Svjestan je i toga da će sada morati potpisati još jače ime, jer to je jedini način da opere ruke ako stvari krenu nizbrdo; uvijek će imati odstupnicu da je doveo nekoga s reputacijom većom od one koju je imao Dambrauskas. To u Hrvatskoj prolazi.

Zbog toga je Jakobušić svjestan kako izborom novog trenera paralelno gradi i vlastiti kult ličnosti. Trener koji bi bio lošiji od Dambrauskasa na površinu bi izvukao sve pogreške koje je predsjednik napravio i nedosljednosti u radu Uprave, zajedno s pitanjem odgovornosti koju Jakobušić zasad prebacuje isključivo na trenere.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.