HEP logo generalni partner Telesporta

Premier liga: Neprijateljsko preuzimanje

Što donosi Project Big Picture i kako bi mogao promijeniti nogomet?

Zadnja izmjena: 14. listopada 2020.

Johann Wolfgang von Goethe je jednom napisao kako nitko ne zna granice svoje moći dok ih ne odluči istražiti.

Svakome je jasno da veliki klubovi imaju moć. Oni su ti koji izazivaju najviše pozornosti, njih se najviše gleda, a onda je logično da su svojim ligama najvrjedniji jer donose najviše novca kroz TV prava i prirodno je da imaju najčvršću poziciju za pregovaračkim stolom. Novac koji donose na taj stol im naprosto osigurava moć. Međutim, veliki engleski klubovi su odlučili istražiti gdje su točno granice te njihove moći i pokušati je pretvoriti u vlast.

Prošlog vikenda je u javnost iscurio dokument raspisan na 18 stranica naslovljen Project Big Picture koji u sebi sadrži novu viziju nogometa u Engleskoj. Inicijator ideje je Rick Parry, direktor drugog, trećeg i četvrtog ranga natjecanja engleskog nogometa, zajedno s Liverpoolovim direktorima Johnom Henryjem i Mikeom Gordonom te obitelji Glazer koja je vlasnik Manchester Uniteda.

Nacrt je otprilike ovakav: klubovi iz Premier lige će istresti gomilu novca u Championship, League One i League Two; priča se o jednokratnoj uplati 250 milijuna funti, čime bi se pokrili gubici uzrokovani epidemijom COVID-19 i još 25 posto novca od TV prava ostvarenih u Premier ligi u budućim sezonama, a zauzvrat će Premier liga biti smanjena s 20 na 18 klubova i klubovi iz Premier lige neće igrati Community Shield i Carabao Cup. Najvažnije od svega, mijenja se način glasovanja u Premier ligi koja nije pod izravnom vlasti engleskog FA-a, nego odlučujući glas imaju upravo klubovi koji su članovi lige.

Dobiju li engleski klubovi takvu razinu vlasti kakvu traže ovim prijedlogom, za nekoliko godina će Juventus, Bayern, Real Madrid i Barcelona tražiti iste ili slične stvari

U ovom trenutku propisi govore kako je za bilo kakvu promjenu pravila potrebno barem 14 glasova članova Premier lige. Prema onome što guraju američki vlasnici Liverpoola i Uniteda, koji su usprkos međusobnom rivalstvu svojih klubova našli zajednički investicijski interes u Parryjevu projektu, situacija bi se trebala promijeniti na način da pravo glasa ima samo devet momčadi koje u tom trenutku imaju najduži staž u ligi. Kako stvari sada stoje, to bi uz Liverpool i United te Chelsea, Manchester City, Arsenal i Tottenham kao veliku šestorku bili Everton, West Ham i Southampton.

U praksi, to znači da će sve odluke o budućnosti Premier lige donositi šest najjačih klubova i potpunu promjenu u odnosu moći. Priključivanje europskoj Superligi, zatvaranje Premier lige na način da nema ispadanja, mijenjanje kalendara natjecanja i termina utakmica, mijenjanje načina raspodjele novca od TV prava, količina tople vode u svlačionicama i boja korner zastavica — sve što vam padne na pamet će se u praksi moći dogovoriti na sastanku šestoro ljudi koji će imati apsolutnu vlast.

Preživjeti krizu

Naravno, kako prijedlog novog seta pravila izravno izbija moć iz ruku desetak drugih klubova, teško je očekivati da prijedlog skupi 14 ruku na sastanku prvoligaša, jer bi to značilo da će morati glasovati protiv sebe samih. Leicester City, koji je naslov osvojio nedavnije nego šest od devet klubova koji bi zadržali pravo glasa i koji je prošle godine završio ispred pet takvih klubova, tako bi u Premier ligi postao ‘gost’ kojeg se ništa ne bi pitalo i bilo bi suludo kada bi klub pristao na takva pravila. Ključeve engleskog nogometa u ovom trenutku uz njega drže Aston Villa, Leeds, Newcastle, Crystal Palace, Wolverhampton, Brighton, West Bromwich Albion, Burnley, Sheffield United i Fulham.

Međutim, priča nije tako jednostavna.

Prema informacijama engleskih medija, Parry je s najjačim klubovima dogovorio da mogu pristupiti nižoj razini natjecanja ako izgube glasovanje. Hoće li oni to zaista napraviti ili neće, iz ove perspektive je apsolutno nepoznato, ali sama opcija da izađu iz lige stvara situaciju ucjene po kojoj će na sastanku klubova Velika šestorka imati adut — ili će biti po našem ili neće biti nikako, jer ćemo se povući i de facto ugasiti Premier ligu. Oni su najmoćniji, a Leicester zna da igrati Premier ligu s Newcastleom i Wolverhamptonom bez Liverpoola, Chelsea, Cityja i Uniteda nema nikakvog smisla; bolje je biti u Premier ligi bez prava glasa nego imati glas u ligi koja više ni po kakvom kriteriju neće biti Premier liga.

Isto tako, nemoguće je da se Fulhamova ili West Bromova uprava ne pita što joj je dugoročno pametnije ako će možda već iduće sezone igrati u Championshipu. Naizgled lagana odluka o zaštiti vlastitih prava se pretvara u kompleksnu stratešku odluku.

U suštini, ono što rade Liverpool i United — uz asistenciju Ricka Parryja, koji tu daje institucionalni legitimitet, a koji je prije nego što je preuzeo mjesto EFL-ova šefa bio Liverpoolov direktor — jest neprijateljsko preuzimanje Premier lige u kojem će moć prijeći u ruke šestorice vlasnika.

Za većinu klubova u Championshipu, League One i Two koji podržavaju Parryjevu ideju matematika je jasna: briga nas što se događa u Premier ligi kada ionako vrlo vjerojatno nećemo igrati u njoj. Novac koji im je nužno potreban za preživljavanje — jer iako je pandemija zaustavila natjecanje u League One i Two, a Championship je završio bez gledatelja, obaveza plaćanja igrača je tekla i dalje — dobit će odmah i to je prioritet. Što će se dogoditi Leicesteru ili Wolverhamptonu, pa i možda cijelom engleskom nogometu ako se Velikoj šestorci sprdne povući neki ekstremni potez kakav će zatvoriti Premier ligu u neku vrstu europske NBA lige, to je klubovima iz nižih rangova u ovom trenutku sporedno. Njima je jedino bitno preživjeti krizu, a to što će Velika šestorka iskoristiti situaciju da osigura neograničenu vlast u Premier ligi nije njihov problem.

Pritisak s dvije strane

Ta promjena u ravnoteži moći Veliku šestorku neće puno ni koštati.

Iznos od 250 milijuna funti zvuči jako visok, ali već postoji indicije da bi se mogao spustiti na 140 milijuna i biti plaćan kroz bankovna jamstva koja će pokrivati budući TV ugovori. Kad uzmemo da svaki klub koji uđe u Premier ligu dobije iznos koji je otprilike jednak tih 140 milijuna, a da će u Premier ligi igrati dva kluba manje, onda je jasno da udarac po džepu najvećih klubova neće biti velik. Onih 25 posto ukupnog TV ugovora isto zvuči puno, ali logično je da će TV ugovor zbog manje utakmica biti ponešto smanjen, tako da razlika između tog iznosa i sadašnjih osam posto koje dobivaju nižerazredni klubovi nije zapravo toliko velika, plus što je jedna od sitnica u nacrtu ukidanje financijskog padobrana koji klubovima koji ispadnu u Championship nudi trogodišnju pomoć u financiranju.

Ukratko, radi se o iznosu od otprilike 10 milijuna funti koje će svaki klub Premier lige izgubiti u iduće tri godine. Međutim, sve ako i uzmemo za pretpostavku da se radi od fiksnih 250 milijuna funti koji će biti odmah isplaćeni u kešu i da se radi o 25 posto sadašnjih TV prava, to je svejedno nevjerojatno mala cijena za razinu moći koju će klubovi Velike Šestorke dobiti.

Kritike koje dolaze iz FA-a i Vlade su u ovoj točki apsolutno sporedne jer ni FA ni Vlada s ministrom u čijem je resoru sport jednostavno nemaju utjecaj na odluku. Odluka je isključivo u rukama EFL-a, gdje je izgledno da Parry ima stabilnu većinu, te klubova Premier lige koji moraju odlučiti o budućnosti engleskog nogometa u situaciji u kojoj im pritisak dolazi i od onih koji su iznad njih i onih koji su ispod.

Parry, Henry i Glazeri su ušli u projekt i izložili pred javnosti jer znaju da plan može upaliti na obostranu korist. Parry bi dobio instantnu pomoć koja mu je potrebna da mu pola klubova ne propadne u njegovu mandatu, a američki vlasnici bi to naplatili preuzimanjem apsolutne vlasti. Odlučili su istražiti granice svoje moći, a vrlo lako bi ih mogli proširiti upravo zato što mali klubovi ne vide širu sliku. Odnosno, vide je i jasno im je da predaju apsolutnu vlast u ruke malobrojne elite, ali zapravo nemaju izbora jer od nečega moraju živjeti.

Još šira slika

Richard Scudamore je 19 godina iz sjene vladao Premier ligom i koliko god je njegova pregovaračka sposobnost bila ključna u stvaranju brenda i trpanju novca od TV prava, toliko je bilo važo i to što je bio sposoban svakodnevno žonglirati s 20 različitih ega vlasnika koji su bili stari engleski industrijski milijarderi, ruski oligarsi, arapski šeici, američki investitori ili europski bonvivani. Scudamore je s godinama zgazio na brojne prste i zamjerio se mnogima u engleskom nogometu, posebno navijačima, ali je ovakve stvari držao pod kontrolom i onemogućavao je da moć zaista bude u rukama nekolicine.

Iz naše perspektive je Project Big Picture tek usputna i pomalo dosadna vijest koja se odnosi na apstraktne borbe za vlast tamo nekih nepoznatih ljudi. Običnom čovjeku imena Ricka Parryja, Johna Henryja ili Joela Glazera ne znači apsolutno ništa i sasvim mu je svejedno koji će točno bogataš imati važnije mjesto za stolom, jednako kao što mu nije značilo niti ime Jeana-Marca Bosmana. Međutim, ovo je dugoročno iznimno važna stvar jer se ovih dana određuje struktura i ravnoteža moći u engleskom nogometu, a samim time i u europskom.

Dobiju li Manchester United, Liverpool, Chelsea, Manchester City, Arsenal i Tottenham takvu razinu vlasti kakvu traže ovim prijedlogom, za nekoliko godina će se ovakve promjene u odnosu moći odraziti na ostatak vrhunskih liga jer će klubovi poput Juventusa, Bayerna, Real Madrida i Barcelone tražiti iste ili slične stvari.

Upravo zato treba obratiti pozornost na situaciju u Engleskoj, baš zbog šire slike u europskom nogometu. Ako je ovakva promjena ravnoteže upalila u Engleskoj, gdje postoji duga tradicija demokracije te pravične podjele novca i moći između klubova u ligi, onda će upaliti i u ostatku liga Petice, a zatim će se zakonom spojenih posuda posljedice takve promjene u ravnoteži moći s vremenom prenijeti i na manje lige poput HNL-a.

Tada će naša ionako mala važnost biti dodatno smanjena u odnosu na velike dečke koji će u svojim rukama, osim moći koja je prirodna, imati i apsolutnu administrativnu vlast.

Ne propusti top članke