Borussia je to, već će se stvari nekako raspasti — takav je od početka sezone bio osjećaj u pozadini dortmundskog uspješnog niza pod novim trenerom Lucienom Favreom. Pucnjevi u prazno u vidu angažiranja Petera Bosza i imenjaka mu Stögera kao trenerskih rješenja uspostavili su efekt ‘kule od karata’ kao nešto očekivano za žuto-crne i zato je poveća doza opreza i sumnje pratila svaki rezultat — visoku pobjedu 4-1 nad RB Leipzigom, 3-0 protiv Monaca, tri gola Eintrachtu, sedam Nürnbergu, po četiri Leverkusenu, Augsburgu i Stuttgartu… Samo čekaj, ne može to potrajati, bez obzira na to što napokon opet imaju pravog trenera.
A onda na Westfalen dođe Atlético Madrid i BVB mu natrpa četiri komada u mrežu. Atléticu Diega Simeonea nanese najveći poraz otkako je argentinski strateg stigao u klub, prije skoro sedam godina.
I sad kočnice moraju barem malo popustiti. Borussia je sada na vrhu bundesligaške ljestvice sa šest pobjeda i dva remija te 27 postignutih golova — osam više od bilo koga, s tim da nitko nije ni primio manje od njihovih osam — a u Ligi prvaka nakon tri kola ima stopostotni učinak i gol razliku 8-0. To je 12 utakmica bez poraza, od čega 10 pobjeda, uz prosjek od gotovo tri postignuta gola po susretu. Možda je još uvijek prerano za neke velike zaključke, ali ovo sada već izgleda bitno drugačije i ozbiljnije od tek dobrog niza kojemu će prije ili kasnije doći kraj; vrijeme je da to nazovemo nekim laskavijim imenom.
Preporod, recimo.
I nema sumnje u to da treneru pripadaju najveće zasluge za njega. Prošlosezonsku očajno beskrvne i beskarakterne momčadi nekako je uspio izvrnuti u njenu suprotnost. Borussia je ponovno uzbudljiva, dinamična, žestoka i — što je sinoć posebno bilo primjetno — ponovno vrlo kulerska ekipa. Takva kojoj je, kao što je to bilo na vrhuncu pod Jürgenom Kloppom, ali i dok unutarnji sukobi nisu izjeli također vrlo obećavajuću vladavinu Thomasa Tuchela, teško odrediti konačni domet, ali samo zato jer svojim nastupima navodi na zaključak da je sve moguće.
Ubojita, ali i pametna
Bila je ovo, po nekoliko detalja, netipična utakmica za ova dva suparnika.
Borussia je bila ta koja je strpljivo čekala svoju priliku; kad je u drugom poluvremenu prepustila posjed gostima, pojavio se poznati osjećaj očekivanja da će popustiti pod pritiskom i raspasti se. Simeoneova je ekipa stezala obruč oko Borussijinih vrata, Saúl Ñíguez je pucao u okvire gola Romana Bürkija i činilo se da će Madriđani po već viđenom scenariju doći do izjednačenja i onda krenuti po pobjedu. To bi bio razvoj događaja na kakav nas je Borussia navikla u periodu erozije vlastite igre i ugleda.
Ali ovo više nije ta ekipa. Ovo je ekipa koja je umjesto raspada preuzela rizik i odvela utakmicu u svoju korist, i to sa stilom.
Drugi gol Raphaëla Guerreira, koji je ušao tek 10 minuta ranije umjesto 20-godišnjeg Jacoba Bruuna Larsena kako bi načelno podebljao obrambenu ravnotežu, stoji kao primjer egzekucije iz najboljih dana žuto-crnih. Sinkronizacija kretnji i direktne, no-nonsense pas igre u oslobođeni prostor slomila je Simeoneove majstore strpljivog dvostrukog bloka, pri čemu je posebno impresivan bio sinoćnji trostruki asistent Achraf Hakimi. Tek 20-godišnji Marokanac na posudbi iz Real Madrida pravi je primjer igrača kakvog Borussia treba: sposobnog da brzo napada prostor i iznese tranziciju bez pucanja pod pritiskom, čak i ako ponekad uprska sjajnu prigodu kakvu je uprskao u 66. minuti, kada je sinoć oduzeo završni udarac s noge Marca Reusa.
Atlético je sinoć, netipično, imao veći posjed lopte i više udaraca, ali ponašanje i mirnoća Borussijinih igrača, pogotovo u posljednjoj trećini igrališta, bili su presudni. Hakimi je, primjerice, od 33 dodavanja u toj zoni njih 29 odradio uspješno, dok je Axel Witsel 25 napadačkih pasova poslao sa 100-postotnom preciznošću.
Mirnoća i odlučnost koju je pokazao BVB utoliko je fascinantnija ako uzmemo u obzir da su od prve minute igrala dvojica 19-godišnjaka i dvojica 20-godišnjaka, dok je u igru još ušao i 18-godišnji Jadon Sancho; 22-godišnji Abdou Diallo također je bio starter. Oni su upareni s iskusnijim igračima poput Reusa, Witsela i Łukasza Piszczeka koji toj mlađariji donose autoritet na terenu. Konačno zdrav, posebno je impresivan bio Reus s lakoćom oduzimanja lopte i prikradanjem s leđa Atléticovim veznjacima.
A to što su ovi momci zabili četiri gola Janu Oblaku (Witsel, dvaput Guerreiro, Sancho) igrajući bez svoje prve dvije napadačke opcije, Maximiliana Philippa i Paca Alcácera, isto vrlo intenzivno svjedoči o tome koliko se pod Favreom popravila momčadska igra, zagubljena u recentnim lutanjima.
Ovo je preporođena, ubojita, ali i pametna Borussia. Sad se više ne pitamo kad će se raspasti, nego gdje su granice njenih mogućnosti.
