Prvi put nakon više od 10 godina, Lionel Messi ne nalazi se u nekom tipu angažmana s Barcelonom.
Iako je službeno slobodan igrač, niti jedan klub ne živi u iluziji da će osigurati njegov potpis; članci na Wikipediji, Transfermarktu i ostalim informacijskim servisima ažurirani su i navode da Messi nema klub, ali ovaj put, za razliku od prošlog ljeta, čak niti Manchester City, jedan od samo nekoliko svjetskih klubova koji bi ga mogao priuštiti, niti ne pokušava ući u pregovore.
Messi je Barcelona, a Barcelona je Messi; postoji dojam da bi jednostavno bilo krivo kad bi Argentinac igrao za bilo koji drugi klub. Da je dijalektika njegovog odnosa s ponosom Katalonije neuništiva i da, ako je i to moguće, Messi može eventualno na kraju karijere odigrati par utakmica za Newell’s Old Boys u rodnom Rosariju i tako simbolički zaokružiti priču svoje karijere.
Ali stvarnost je, ipak, nešto drugačija. Barcelona nema novca.
Messi je i dalje Barçin igrač — ako ne prema slovu zakona, onda prema svom srcu
Dani su se redali jedan za drugim, 1. srpnja je došao i otišao, a ugovor nije potpisan. Naravno, za razliku od prošlog ljeta, Messi nema namjeru otići, što je i dokazao, ako to više uopće mora dokazivati, time što je pristao na za 50 posto smanjenu plaću. Problem je u tome što to trenutno nije dovoljno. Barcelona se tako drugo ljeto zaredom našla u situaciji u kojoj pokušava najboljeg igrača u svojoj povijesti zadržati u klubu. Lani je Messi htio otići, sada želi ostati, ali za Barcelonu je opasnost ista: ostati bez igrača koji je definira. Lani se radilo o svemu osim o novcu, sada se radi isključivo o novcu.
Argentinac je proteklog ljeta izvan terena proživljavao jednako burne dane kao i njegov klub — Quique Setien se pokazao potpuno nespremnim za ulogu trenera kluba Barcelonine veličine, kampanja u Ligi prvaka završila je još jednim javnim sramoćenjem, a Messi je većinu ljetnog prijelaznog roka proveo pokušavši napustiti Camp Nou. Nakon Setiena stigao je Ronald Koeman, ali Messi do 7. studenog nije zabio niti jedan jedini gol iz igre nakon devet utakmica u sezoni. Sredinom studenog je bio tek 34. igrač u ligama Petice po broju očekivanih golova (xG) i očekivanih asistencija (xA) po utakmici (0,76). Neki su se pitali je li njegov ostanak bio samo pirova pobjeda za klub; prvi put u svojoj karijeri izgledao je nesretno, nemotivirano i očito izvan forme.
Stihijska potrošnja
Sada Messi ponovno djeluje sretno. Formu na terenu okrenuo je još početkom godine, napokon je osvojio i prvi trofej s Argentinom; pao je teret nacije s leđa, život je lijep. Ali La Ligin salary cap, tj. ograničenje na plaće prije poreza, predstavlja ogromnog albatrosa oko Barcelonina vrata. Dug katalonskog kluba iznosi više od jedne milijarde i 370 milijuna eura, a na plaće igrača troši se 110 posto sveukupnog budžeta. U sezoni 2019./20., klupski limit potrošnje na plaće bio je 783 milijuna eura, u sezoni 2020./21. 405 milijuna. Za ovu sezonu će on biti još manji i Barcelona, čak i uz dogovoreno smanjenje, trenutno ne može registrirati Messija.
Riječ je o neredu u koji su klub dovele godine nerazumne i neplanske potrošnje pod upravom Josepa Marije Bartomeua. Pandemija koronavirusa nije pomogla — Barça je tijekom pandemije izgubila više od 400 milijuna eura — ali globalna kriza samo je ubrzala proces koji je za klub već neko vrijeme bio neminovan.
Gotovo svi superklubovi preferiraju kratkoročno dugoročnom, ali nitko nije trošio tako stihijski i s tako malo brige oko posljedica kao Barcelona u posljednjih nekoliko godina. Na Phillipea Coutinha, Ousmanea Dembéléa i Antoinea Griezmanna spiskala je ukupno 390 milijuna eura. Coutinho ne igra više od pola godine, Dembélé je, otkako je došao, skupio više ozljeda nego golova, a Griezmanna klub pokušava zamijeniti za Saúla Ñígueza kako bi se riješio njegove plaće i amortizacije (iznosa originalne odštete koji se raspodijeli po godinama u klupskim financijskim izvještajima).
Joan Laporta je ovogodišnje izbore dobio na platformi povratka tradiciji, ispravljanja kursa, ali i ponovne izgradnje povjerenja s Messijem, nakon što je ono uništeno pod Bartomeuom, čija sjena sada sprečava klub da službeno produži suradnju sa svojim najboljim igračem.
Kako je moguće da se klub koji je 2015. osvojio svoju drugu trostruku krunu u šest sezona, koji je tada ispred sebe imao Messijeve najbolje godine, našao u takvoj situaciji? Kako je moguće da su operativni nered i financijske malverzacije toliko razarajuće da si Barcelona ne može priuštiti produljenje ugovora sa svojim najboljim igračem svih vremena iako je on pristao na toliko drastično smanjenje?
Financijska alkemija
Gerard Piqué, Frenkie de Jong, Marc André ter Stegen i Clément Lenglet redom su također pristali na smanjenje plaće, Carles Aleñá otišao je u Getafe, Junior Firpo u Leeds, Francisco Trincão u Wolverhampton na posudbu s mogućnošću otkupa. Nema više ni Jean-Claira Todiba, Matheusa Fernandesa i Juana Mirande — rotacijski igrači, potencijalni talenti ili starosjedioci, svi odlaze, ali problem i dalje nije riješen. Pandemija je diljem Europe na najgori mogući način opalila klubove po prstima i džepovima zbog manjka brige o dugoročnom financijskom zdravlju i ponuda za skupe igrače s ogromin plaćama, a slabom produkcijom na terenu nema.
Na neki način, ono čemu svjedočimo u Barceloni paradigmatski je primjer fundamentalnog problema u funkcioniranju najvećih europskih klubova: nedostatka održivo plana, lošeg baratanja novcem i još lošijih poteza na tržištu; preferiranju kratkoročnih uspjeha na terenu i lova na trofeje ispred zdravog funkcioniranja kluba. Svjedočimo ponosnoj društvenoj instituciji koju su, u trenutku kada je mogla osigurati uspjeh bez presedana, uništili gramzivi sredovječni poduzetnici koji su pazili prvenstveno na vlastite interese. Ovo se moglo dogoditi bilo kome, a dogodilo se klubu koji je izgradio identitet na idejama u potpunosti suprotnima od onih kojima se vodilo njegovo rukovodstvo u posljednjih nekoliko godina.
Messi je i dalje Barçin igrač — ako ne prema slovu zakona, onda prema svom srcu. Ako klub nekom financijskom alkemijom uspije očistiti bilancu i registrirati ga, gotovo je sigurno da će biti riječ o njegovu posljednjem profesionalnom igračkom ugovoru. To što je taj scenarij trenutno samo izvjestan, ali ne i garantiran, govori dovoljno o klupskoj sportskoj politici.
Godinama se kroz razne zakutke diskursa o Barceloni i nogometu provlačio zajedljiv, pomalo i zloban argument: Messi je postao veći od kluba, Messi je nedodirljiv, Messi bira taktiku, trenere i suigrače, Messi kroji sportsku politiku. Mnogi bi navijači sada dali sve da je tome zbilja tako. U tom slučaju se možda ne bi nalazili u ovom sranju.
