Treba reći da je taj zahtjev prilično nejasno i nespretno sročen pa je dio javnosti olako mogao zaključiti da HTS insistira na nečemu teško pojmljivom – tome da se teniski klubovi, većinom ustrojeni kao udruge građana, ukrcaju u onaj prvi paket Vladinih mjera, namijenjen isključivo privatnom sektoru. Takav kakav je — plasiran i u sasvim krivom trenutku — na koncu su ga i pojedini mediji nepromišljeno ‘uokvirili’ te se moglo interpretirati da pomoć zahtijevaju profesionalci, a što će koji dan kasnije HTS demantirati.

“HTS je bio jedan od sudionika procesa stvaranja paketa mjera, a koji je u ingerenciji Središnjeg državnog ureda za šport. U izradi mjera sudjelovali su još i Hrvatski olimpijski odbor te ostali savezi, a njihov je cilj pomoći amaterskim sportskim klubovima i udrugama koje se financiraju isključivo iz članarina”, stoji u mailu koji su nam poslali iz Saveza, a spomenuti paket mjera trebao bi uskoro predstaviti državni tajnik za sport Tomislav Družak.

Velik dio trenera preživljava zahvaljujući radu na crno; neki su prijavljeni na minimalac, pa ostalo uzimaju na ruke po satu, a neki rade skroz na crnjaka

Osim toga, postalo je jasno da iza inicijative baš i ne stoji više od 120 registriranih klubova, ponajprije ne oni iz Virovitičko-podravske te Osječko-baranjske županije, koji su prozvali HTS da želi ‘sisati’ državni novac u vremenima kad je to najmanje potrebno. Oštro je u ime Teniskog kluba Kaštela reagirao i Feliks Lukas, poznatiji kao direktor WTA turnira u Bolu; u svom pomalo i patetičnom obraćanju javnosti uspoređivao je trenutnu krizu s Domovinskim ratom, spominjao je i potres, i majke, i njihovu novorođenčad, te na koncu prozvao Savez za pozicioniranje, odnosno dodvoravanje klubovima iliti bazi koja, dakako, šalje svoje predstavnike u HTS-ovu Skupštinu.

Ostala nam je nerazjašnjena činjenica da je SDUŠ još 18. ožujka obavijestio sportsku javnost da će se preko Hrvatskog olimpijskog odbora osigurati isplata dogovorenih sredstava za 2020. te da će se ona moći prenamijeniti, između ostalog, i za ugroženo stručno osoblje.

Od mjeseca do mjeseca

Ukratko, spominjao se još i niz mjera, iz čega se dalo naslutiti da i oni najugroženiji neće biti ostavljeni na cjedilu. Upitali smo HTS zašto su onda tjedan dana nakon ove obavijesti poslali takav, pomalo dramatičan apel.

“Središnji državni ured za šport u svojoj prvotnoj obavijesti osvrnuo se na sve saveze i udruge koje su već u nekom od programa financiranja”, odgovaraju. “Napori Hrvatskog teniskog saveza bili su usmjereni isključivo na amaterske klubove i udruge koje se financiraju isključivo od članarina, a nisu prvotno bile obuhvaćene mjerama Vlade RH i Središnjeg državnog ureda za šport.”

Već smo pisali o hrvatskim teniskim trenerima koji spadaju u svjetsku trenersku elitu, o onima koji rade na individualnoj bazi, ali treneri koji rade u našim teniskim klubovima u tom su lancu, slobodno možemo reći, najniža ‘kasta’. Dakako, i ovi prvospomenuti samo su oni koji su uspjeli isplivati i, uostalom, njihove zarade nisu tako bajne kako se obično uzima, a razumije se, takav posao ne predstavlja sasvim sigurni izvor prihoda. Međutim, život ‘običnog’ teniskog trenera puno je teži; dio njih su profesionalci čije su plaće pokrivene uglavnom javnim novcem koji se slijeva kroz lokalne sportske zajednice, ali velika većina ostalih jedva spaja kraj s krajem te živi od mjeseca do mjeseca.

Kraj s krajem jedva spaja i većina klubova; doduše, ima i onih koji imaju dobru lokalnu (političku) podršku, po Zagrebu ima dosta privatnih klubova koji solidno posluju, dok ostatak ima problema s manjim brojem termina i članarina, a time i s pokrivanjem plaća trenerima. One se pak vrte oko nekih pet-šest tisuća kuna. Možda i ekstremni primjer ‘preživljavanja’ dolazi nam iz Rijeke — radi se o bivšem treneru jednog našeg tenisača i njegovu partneru koji su otvorili tvrtku te posluju odvojeno od kluba. Pošto grad ne želi osigurati natkriveni teren u ionako kišnoj Rijeci, ti ljudi preko zime uopće ne rade i idu u minus, čekajući proljeće, kad dolazi sezona treninga, turnira za djecu itd.

Naravno, oni su trenutno u vrlo delikatnom položaju — ulaze u onaj paket mjera namijenjen privatnom sektoru — ali možda je i veći problem taj što su zapravo jedni od rijetkih koji posluju čisto i transparentno. Naime, velik dio trenera preživljava zahvaljujući radu na crno; neki su prijavljeni na minimalac, pa ostalo uzimaju na ruke po satu, a neki rade skroz na crnjaka. U tom pogledu, radi se o prilično neurednom tržištu te, iako u svojoj suštini sam zahtjev ima smisla, upitno je na koliko se trenera on uopće može primijeniti.

Nedodirljiva Iva Majoli

S druge strane, zahtjev se može i treba promatrati u malo dubljem kontekstu, onom koji se tiče već spomenute borbe za prevlast u Savezu.

Ona je te 2018., kad smo svjedočili nizu skupština s neukusnim obračunavanjem, završila smjenom bivšeg predsjednika uprave Zagrebačke banke Franje Lukovića te odabirom čakovečke poduzetnice Nikoline Babić za novu predsjednicu. Dvije godine kasnije, međutim, Luković se i dalje ne miri s gubitkom fotelje. Naime, u periodu od travnja do lipnja 2018. — periodu kad je smijenjen Luković te izabrana Babić — na mjesto vršitelja dužnosti predsjednika izabran je Petar Mirić, a što Luković osporava. Prije dva mjeseca za pravo mu je dala i nepravomoćna presuda Upravnog suda, koja kaže da takva funkcija tada nije ni postojala, a čime bi se mogao osporiti i izbor Nikoline Babić. U tom smislu, zahtjev se i može promatrati kao dodvoravanje bazi koja ionako jedva preživljava.

Pa, opet, dojam je da Lukovića ponajviše pogoni želja za osvetom, jer po svoj prilici može računati tek na glasove iz Slavonije. Takvo što i ne treba čuditi s obzirom na to da je njegova vladavina obilježena nebrigom za bazu, dok muškoj reprezentaciji — koja, naravno, predstavlja zlatnu koku — nije nedostajalo ni ptičjeg mlijeka. Također, postoje nagađanja o raznim malverzacijama dok je bio na čelu Saveza, a gotovo je javna tajna da su se, sročimo to tako, na sumnjiv način prodavale karte za finale Davis cupa 2016.

Upravo u tom kontekstu borbe za prevlast treba promatrati i Lukasov istup. On cilja na visoku poziciju u HTS-u, a njegova je sestra, usput budi rečeno, tenisačica Tena Lukas nedavno prilično otvoreno nastupila protiv Saveza. Govoreći o sadašnjoj garnituri, dobar dio teniske javnosti smatra je ‘čišćom’ dobrim dijelom i zato što se radi o dobrostojećim ljudima koji nemaju velike financijske koristi od svojih pozicija. Kao možda i najsvjetlija točka njihova mandata uzima se individualni program rada s juniorima, ali problemi se naziru u organizacijskom smislu, izradi kalendara, pravilnika itd.

Vjerojatno najočigledniji propust jest onaj što je Iva Majoli i dalje nedodirljiva kao izbornica Fed Cup reprezentacije, a za nju će izvori bliski reprezentaciji reći da nije u potpunosti fokusirana na tenis; dapače, moglo bi se uzeti da je nesavjesna, pa i nekompetentna, te više zainteresirana za službenu ‘obleku’ reprezentativki nego za sam tenis. Veliku branu njenoj smjeni predstavlja činjenica da je u jako dobrim odnosima s Donnom Vekić, našim prvim reketom u reprezentaciji.

Inače, spomenuta presuda Upravnog suda srušila je rješenja Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba i Ministarstva upave, koji su odobrili imenovanje Mirića na funkciju vršitelja dužnosti, a koji će samo koji mjesec kasnije ući u sukob s Babić te dobiti cipelu. Još su prošlog mjeseca iz Saveza najavili da će u slučaju pravomoćnosti presude ići na višu instancu, odnosno na Visoki upravni sud. Ujedno bi Savez tada mogao ući u period bezvlašća te u novu rundu neukusnog obračunavanja i borbe za prevlast.

I ako bismo htjeli biti malo zločesti, mogli bismo reći da se u tom slučaju u i oko HTS-a ne bi zbivalo ništa novo ili neobično.