Sporta je u ono doba na televiziji bilo malo. Čak i da ga je bilo puno, Vladi bi to malo značilo, jer u njegovu domu nije bilo televizora. Zelinom je zato početkom 1970-ih vladala hokejska histerija. Seniorska momčad Partizana, kako se klub od osnivanja 1955. pa do 1990. zvao, osvojila je 1973. naslov prvaka Jugoslavije. Moguće je da u povijesti sporta bivše države nije bilo većega sportskog presedana; mjestašce u Prigorju, od nekih 8.000 stanovnika, pa prvak Jugoslavije.

Partizanove je utakmice u to doba znalo gledati 1.000 ljudi, a o zelinskome sportskom čudu redovito su izvještavale nacionalne dnevne novine, poput Sportskih novosti i Večernjeg lista. Vlado još nije čitao novine, ali je instinktivno jako dobro osjećao da se događa nešto posebno, nešto što se mjestu poput Zeline može dogoditi jednom u pola stoljeća.

S tim je osjećajem, u pratnji oca i susjeda, otišao na utakmicu finala Jugoslavenskog kupa 25. studenog 1973. Ježio se putem od same pomisli na ono što ga čeka. Kad su stigli na igralište pored bazena, doživio je nešto poput bogojavljenja: prizor bijele loptice na crnom lešu i užarene navijačke atmosfere protiv omražene Subotičanke ostao je pohranjen je na čeono mjesto njegove memorije. S očevih je ramena pratio novi herojski podvig svojih ljubimaca. Golman Belošić obranio je Subotičanima tri sedmerca u raspucavanju. Zelina je slavila duplu krunu. Narod je ludovao, a Mladen Delić, kojeg je tada uživo vidio prvi i posljednji put u životu, euforično se derao u mikrofon s oznakom Radio Zagreba: “Ljudi moji, pa je li to moguće? Pa je li to moguće, ljudi moji?”.

Od tog je trenutka Vlado postao apostol hokeja na travi.

Nekoliko je puta sam pokušao igrati. No, iskustvo igranja nije se poklopilo s iskustvom gledanja. Osjećao se nekako neprirodno vodeći lopticu u pogrbljenom stavu. A i loptica sama djelovala mu je nekako nespretno. Išlo mu je prilično bolje s velikom, nogometnom.

Kao navijač je hokeju ostao vjeran sve do današnjih dana. Od dokazivanja koliko je taj nepopularni sport zapravo zanimljiv za gledanje nikad nije odustajao. Mi mlađi, generacija cinika odrasla na televizijskom sportu, međunarodnom nogometu i NBA-u, koje bi mu lakše bilo uvjeriti da je Zemlja ravna ploča i da je grčki filozof dobio ime po brazilskom nogometašu, držali bismo ga za sprdnju. Jednom je prilikom, nabrajajući sve uspjehe i trofeje zelinskog kluba, osjetio nemoć.

“Velim vam, Zelinčani budu jednog dana s hokejom na Olipijske igre otišli!”

Istina je, generacije igrača zelinskoga hokejskog kluba djetinjstvo i mladost proživjele su ugodno. Dok su oni putovali na turnire u Portugalu, Malti, Velikoj Britaniji i na Gibraltaru, njihovi su vršnjaci, koji su se u Zelini bavili nogometom, posjećivali Žerjavinec, Rugvicu i Kašinu.

Dok polako troši svoje argumente, Vlado Apostol u vječitoj je potrazi za novima. Ponekad, mora mu se priznati, zna biti nadahnut.

“Znate li da je Kate Middleton igrala hokej na travi, i to prilično dobro?”, otkrio je uoči Olimpijskih igara u Londonu.”OK, zgodna prijestolonasljednica. Lijepo, ali tko još?”, odgovorio bi mu netko iz društva protupitanjem.”Luciana Aymar!”, katapultirao je spreman. “Ona vam je u Argentini popularnija od Messija!”

Hokejski klub Zelina svo je vrijeme, uz veće ili manje muke, preživljavao, funkcionirao i natjecao se, stvarajući uvijek iznova serije hrvatskih reprezentativaca. Tu i tamo došao bi i poneki trofej, na sreću i zadovoljstvo Vlade Apostola, poput nove dvostruke krune 2001..

Danas je na čelu kluba agilni i ambiciozni predsjednik, koji je omasovio sport do dosad nepojmljivih granica. Naslov prvaka ponovno je osvojen 2016., a mlađe generacije zelinskog kluba – kako muške, tako i ženske – dominiraju domaćim i međunarodnim natjecanjima. Do 2020. je plan da Zelina ima 500 aktivnih hokejaša i hokejašica, uređeni klupski kompleks s lijepim clubhouseom i dvama terenima, a napad na olimpijski turnir prvi se put očekuje na Igrama 2024.

Čudo iz Prigorja ide dalje.