Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pristup i karakter

Može li se Hajduk podići za utakmicu sezone, finale Kupa?

Zadnja izmjena: 21. svibnja 2018. Luka Stanzl/PIXSELL

Nakon pobjede i remija u prve dvije utakmice, Željko Kopić je na Hajdukovoj klupi u trećoj utakmici upisao i prvi poraz od Rijeke. Matjaž Kek je ostvario sasvim zasluženu pobjedu u utakmici u kojoj Hajduku problem nije bio rezultat nego igra i pristup, koji sve češće pada ravno prema dnu.

A otprilike sličnu putanju prati i forma koju prikazuje Borja López.

López je odigrao 3.231 minutu u bijelom dresu, najviše poslije Josipa Radoševića. Doveden je kao stoper koji ima finu tehniku i može voditi igru iz zadnje linije, netko tko je apsolutno nužan za igru kakvu Hajduk pokušava prakticirati. Međutim, Borja se sve više pokazuje kao problem, a ne kao stup momčadi. Od početka sezone, kad je imponirala njegova mirnoća na lopti i kad se predstavio kao igrač koji ima dobar potencijal za HNL te izgledao kao odlično dugoročno rješenje na stoperu, njegova je forma u konstantnom padu sve do utakmice na Rujevici koja je samo kulminacija loših igara u posljednje vrijeme.

Naravno, ne radi se o crvenom kartonu. Kartoni se događaju i to je standardni dio nogometa oko kojeg ne treba raditi preveliku dramu. Problem je način na koji je Borja došao do kartona. Za početak, nije pomogla ni Kopićeva taktika s trojicom stopera i traženje od Lópeza tražio da zatvara prostor široko lijevo u kojem je ordinirao Maxwell Acosty, Kekov adut za brzu tranziciju i napadanje dubine. Otežalo je to posao stoperu koji je navikao na nešto drugačije standardne zadatke. Međutim, fascinantna je količina krivih postavljanja, loših odluka i nepotrebnih zalijetanja koje je Borja imao u sat vremena nogometa. Katastrofalna koncentracija koja se manifestirala u dva sasvim nepotrebna kartona i onim valjanjem po travi kod drugog Rijekina gola. Za jednog stopera, apsolutno nedopustivo.

I nije Borja López krivac za poraz Hajduka na Rujevici. Teško da jedan čovjek može biti kriv kad podbaci (skoro) cijela momčad. Međutim, Borja López je savršena ilustracija svih problema koje Hajduk ima.

Preduvjet profesionalizma

Katastrofalne procjene situacije, konstantne dekoncentracije i očajan pristup koji se manifestira očajnom igrom. Oscilacije u formi su normalne, ali nije normalno da nečija forma oscilira od defenzivno odlično odigrane utakmice protiv Evertona ili kvalifikacija protiv Brøndbyja, u kojima je imponirao distribucijom i iznošenjem lopte, do ovoga što je pokazao protiv Rijeke. Ili što pokazuje duži niz utakmica, jer ni golovi protiv Rudeša i Osijeka nisu bez njegove krivice. S obzirom na viđeno s početka sezone, nije problem kvaliteta koju Borja itekako ima; problem je želja, koncentracija i pristup. A o tome puno govori i činjenica da je u zadnje četiri prvenstvene utakmice koje je igrao dobio jednako žutih kartona kao u cijeloj dotadašnjoj sezoni.

Popularno objašnjenje kaže kako je atmosferu u klubu poremetio odlazak predsjednika Ivana Kosa i sportskog direktora Marija Branca u situaciji kad se moglo doći na dva boda od Dinama i zakomplicirati prvenstvo.

Sigurno je postojao inicijalni šok zbog toga i normalno je da je takav slučaj destabilizirao situaciju u svlačionici. Sasvim je normalno da su igrači zabrinuti za svoju budućnost i to kako će im se karijera razvijati kad ode čovjek koji ih je doveo, ali profesionalci su taj šok već odavno trebali prebroditi. Smjene su u nogometu sasvim normalna stvar, događaju se u svim klubovima. Barcelona je smijenila Sandra Rosella usred sezone i članovi su izašli na nove izbore, iako je on sezonu prije bio na čelu kluba koji je osvojio La Ligu te držao prvo mjesto na ljestvici. Iduće je sezone Barcelona osvojila sve: domaće prvenstvo, kup i Ligu prvaka, jer igrači nisu bili šokirani nego su nastavili raditi svoj posao.

Ako Hajduk planira igrati kao na Rujevici, ne treba ni putovati u Vinkovce

Uostalom, svi Hajdukovi igrači redom – osim rezervnih vratara Dantea Stipice i Ive Grbića, stopera Petra Bosančića i Ádáma Gyurcsa o čijem se otkupu tek treba odlučiti – imaju stabilne ugovore koje ih vežu uz Hajduk i iduću sezonu. Primanja u tim važećim ugovorima su prilično solidna i isplaćuju se bez ikakvog kašnjenja, klub je solventan i predsjednikov odlazak neće ugroziti ispunjavanje klupskih obveza prema igračima.

Ovakav pristup se u kontinuitetu naprosto ne može pravdati narušenom atmosferom zbog odlaska predsjednika, jer njihovi ugovori nisu vezani uz Marija Branca ili Ivana Kosa – koji je sasvim drugačija vrsta predsjednika od Damira Miškovića ili Ivana Meštrovića, koji su istovremeno i financijeri kluba, a to igrači vrlo dobro znaju – nego uz Hajduk. To onda traži da se obaveze iz ugovora odrađuju profesionalno i maksimalno ozbiljno jer na račune sjedaju ozbiljni novci. Na predstave i pristup jednog profesionalca ne bi trebalo utjecati tko je predsjednik.

Samo što prvi preduvjet da netko bude profesionalac nije talent nego karakter. Karakter koji igrači Hajduka, izuzev tri ili četiri iznimke, u kriznim situacijama baš i ne pokazuju.

Nametanje kolektivne krivnje

Opravdano je postaviti pitanje i treneru zašto dopušta takav nonšalantni pristup.

Ako je svlačionica psihološki pala, onda bi on morao imati metode kojima bi ih mogao razbuditi. Ako ne postoji zalaganje, onda bi morale postojati kazne. Hajduk nije naučio lekciju na svojem ni na tuđem primjeru i tako omogućio Kopiću situaciju da bude nedodirljivi šef u svlačionici, ali ne čini se niti da on sam uspijeva pojačati svoj autoritet i trgnuti momčad u kojoj je očito nekoliko trulih jabuka. Nakon što je Mario Gavranović otišao iz Rijeke, momčad je oslabila – ali je pokazala prilično više karaktera i to se odrazilo na rezultatima i na igri.

Drugo objašnjenje je fizički napad koji se dogodio na Márka Futácsa. Takvo divljaštvo nema nikakvog opravdanja niti je blizu ikakvoj civilizacijskoj normi. Međutim, napadači imaju ime i prezime, a kolektivna krivnja koja se nameće klubu, navijačima, članovima ili cijelom gradu je shizofrena. Krivci su konkretni i oni za to moraju odgovarati na sudu, a napadnuti igrači bi u privatnoj parnici trebali tražiti nadoknadu štete i naknadu za duševne boli.

Neosporno je da je napad također bio faktor na koji su igrači reagirali. Međutim, iako neugodan za igrače i iznimno štetan za cijeli klub i projekt Našeg Hajduka, taj napad nije imao nikakve fizičke posljedice i ne bi trebao biti alibi za lošu igru i još gori pristup. Za njega nije kriv ni klub, ni preko 30.000 tisuća članova, a – koliko god ultras pokret imao svoje specifičnosti i po definiciji bio protivan mainstream kulturi kakvu prihvaćamo – nije kriva ni Torcida. Kolektivna odgovornost ne postoji. Stoga su se igrači, baš kao u slučaju Kosove smjene, trebali trgnuti nakon opravdanog inicijalnog šoka i pokazati razinu profesionalizma. Tim više što Said Ahmed Said, iako primarna meta napada, pokazuje sasvim korektan pristup. Doduše, on ima svoje igračke limite, probleme s ponašanjem na terenu i oscilacije u formi, ali je jedan od rijetkih čiji pristup nije upitan.

Dakle, ni smjena Kosa ni napad na Márka Futácsa nisu legitimno opravdanje za potpuni nedostatak želje i očajan pristup igri. Ako igrači nisu zadovoljni uvjetima, onda bi to kao profesionalci morali pokazati na adekvatan način. Ne tako da se vuku po terenu.

Utakmica sezone

Uostalom, za sve postoje demokratske metode. Ako navijači nisu zadovoljni kako se vodi klub, postoje poluge koje se povlače kako bi se iskazalo to nezadovoljstvo. S 2.000 potpisa mogu se pokrenuti ponovni izbori i povući konkretni potezi. Nezadovoljstvo se ne pokazuje na ulici, a navijači nisu pozvani da vode sportsku politiku jer ustrojstvo kluba predviđa ljude koji je vode i odgovaraju za nju.

Jednako tako, igrači ne vode klupsku politiku jer postoje ljudi koji su odgovorni za nju i procedure koje treba poštovati, a još manje bi to trebali raditi na Instagramu. Eventualno nezadovoljstvo nikako ne mogu pokazivati izostankom pristupa. Demokracija dolazi s pravima i obavezama, a demokraciju treba prakticirati, ne samo laprdati o njoj kad kome odgovara.

Ironično, sve ovo se može pokazati nevažnim jer dolazi utakmica cijele sezone.

Osim što je ostao bez dvojice standardnih igrača, Hajduku utakmica u Rijeci nije značila ništa što ne može donijeti osvajanje Kupa, jer osvajač starta iz trećeg kola kvalifikacija za Europsku ligu. Samo, uz sve čestitke Keku i Rijeci na zasluženoj pobjedi, ako Hajduk planira igrati na način na koji je odigrao na Rujevici, ne treba ni putovati u Vinkovce.

Manjak karaktera je obično puno veći problem od manjka kvalitete, jer bez karaktera kvaliteta ne dolaze do izražaja. Kad Borja igra s pristupom kakvim igra u posljednje vrijeme, jedino što može je skupljati kartone; njegova kvaliteta u postavljanju kojom je na početku sezone kompenzirao manjak brzine ne postoji, a njegova mirnoća na lopti se pretvara u nonšalanciju. I tu nije stvar kvalitete i znanja, nego karaktera i pristupa.

Hajduk ionako Dinamu u finalu Kupa ne može parirati kvalitetom. Iako je i Hajduk osjetno podigao budžet za plaće, Dinamo je još uvijek prilično ispred, a više novca znači igrače veće individualne kvalitete. Jedini način da se to kompenzira je želja, disciplina i pristup. Sve ono što Hajdukovi igrači propuste prikazati kad se dogodi krizna situacija. Zadnja prilika za to ove sezone je u Vinkovcima. Igračima, ali i treneru Kopiću i kompletnom klubu, nudi se utakmica sezone koja bi lako mogla prebrisati gorak okus zadnjeg perioda i promijeniti cijelu sezonu.

Naravno, ako se pokaže profesionalizam i karakter.

Ne propusti top članke